Ispisi stranicu
Posalji stranicu mailom
Sitemap
RODITELJSKE VJEŠTINE I RAZVOJ DJETETA: Za osjećaj sigurnosti i povjerenja

Prve informacije i svakodnevna potpora svima koji se brinu o najmlađima

 

Roditeljstvo je najzahtjevniji posao na svijetu. Dijete treba roditeljsku pažnju 24 sata dnevno, 365 dana u godini. U tom odnosu nema smjena koje bi počinjale ujutro, a završavale navečer ili slobodnih dana u kojima bi bilo moguće posve zaboraviti na svoje obveze i odgovornosti. I zato je – koliko god taj odnos bio prepun bliskosti, ljubavi i topline – katkad teško biti roditelj, pogotovo ako je riječ o djetetu zahtjevnog temperamenta. Uostalom, svako je dijete, s vremena na vrijeme, zahtjevno; katkad zbog očitih i opravdanih razloga (poput umora, gladi, bolesti ili neke druge nezadovoljene potrebe), a kadšto zbog nečega što je na prvi pogled možda teško dokučiti... Zato je roditeljska nazočnost iznimno važna za optimalan razvoj djeteta – oni koji su mu blizu bolje ga razumiju i pravodobnije odgovaraju na njegove potrebe, pa se ono osjeća sigurno i zaštićeno dok se prilagođava vanjskome svijetu.


        U svakodnevnoj bliskosti produbljuje se i komunikacija između roditelja i djeteta, a ona je temeljna za razvoj zdrave privrženosti i povjerenja prema ostalim ljudskim bićima. Ako se dijete osjeća sigurno i voljeno u svojoj okolini, spremno je za izazove i istraživanje. Doživljava li ga se od početka kao punopravnog i ravnopravnog člana obitelji – čije se želje i potrebe prihvaćaju s istinskim poštovanjem – razvit će se u osobu punu samopoštovanja koja je u stanju samostalno i odgovorno prebroditi životne zadaće, istodobno pridonoseći zajednici u kojoj živi. U takvom će se odnosu i svaki roditelj osjećati ugodnije i ispunjenije u svojoj ulozi. U ovoj brošuri pročitajte informacije i savjete koji mogu pomoći da komunikacija između roditelja i djeteta bude što uspješnija, sa što manje stresa i što više zadovoljstva za obje strane...

 

Kad se dijete rodi, sve se mijenja: kako prepoznati i odgovoriti na poslijeporođajne psihičke tegobe majke?

 

Nakon porođaja, u majčinu se tijelu događa niz hormonalnih promjena i organskih prilagodbi. Briga o novorođenčetu, umor, promjene u dinamici obiteljskog života i ostale prilagodbe novoj situaciji sigurno su stresne za majku. Nove okolnosti mogu rezultirati određenim psihičkim tegobama, najčešće promjenama raspoloženja i povećanom osjetljivošću, ali i ozbiljnijim poremećajima.

 

         Poslijeporođajna tuga, poznata i kao baby blues, prolazna je pojava, a očituje se promjenama raspoloženja. Može trajati do mjesec dana: u tom razdoblju majka može biti tjeskobna i razdražljiva, može plakati bez vidljiva razloga, imati problema s apetitom, spavanjem i koncentracijom ili osjećati izrazitu ranjivost i ovisnost o drugima. Neke žene baby blues opisuju kao vrlo jak predmenstrualni sindrom (PMS). Kada se razine hormona normaliziraju, majka će se osjećati bolje, pa pomoć liječnika uglavnom nije potrebna – treba joj tek mnogo odmora i potpore bližnjih! 

        

         Ako psihičke tegobe remete svakodnevno funkcioniranje majke tako što znatno umanjuju njezinu sposobnost da se brine o djetetu, govorimo o poslijeporođajnoj depresiji koja se može pojaviti cijele prve godine nakon rođenja djeteta. Simptomi su gubitak uobičajenih interesa, smanjena ili povećana aktivnost, emocionalna labilnost, pretjerano spavanje ili nesanica, promjene apetita, glavobolje, bolovi u želucu, teškoće u koncentraciji, razdražljivost, osjećaj krivnje, beznadnosti i nemoći, povlačenje od obitelji, osjećaj nepostojanja ljubavi prema djetetu ili pretjerana zabrinutost za njegovo zdravlje. Ako su ti simptomi iznimno jaki ili traju dulje od dva tjedna, treba potražiti liječničku pomoć jer depresija nakon porođaja ne utječe samo na zdravlje žene nego i na rani razvoj djeteta te na šire obiteljske i društvene odnose.

         Poslijeporođajne psihoze vrlo su rijetke, a obilježavaju ih nagle promjene raspoloženja, paranoja, halucinacije, pretjerana briga o djetetu (na psihotičan način), zanemarivanje djeteta, suicidalne misli i one usmjerene na ugrožavanje djetetova života. Takvoj majci treba hitna medicinska pomoć, a često i hospitalizacija.

 

Samo je ljubav bezgranična: zašto je u odgoju važno postaviti granice?

 

Obiteljski život podrazumijeva i povremene sukobe i neslaganja između potreba i želja članova obitelji. Kada pojedinac – i odrasli i dijete – može izraziti i zadovoljiti svoje potrebe, izreći ono što misli ili pokazati emocije, osjećat će i vlastitu važnost i vrijednost jer će znati da ga se vidi, čuje i poštuje. Dostojanstvo i cjelovitost bića tada su prepoznati i nenarušeni, pa će osoba moći cijeniti i sebe i druge, poštujući potrebe i granice drugih, ali i vlastite. Preuzimat će odgovornost za ono što misli, osjeća i čini, bit će iskrena i s unutarnjim osjećajem moralne dosljednosti. Drugim riječima – stvorit će svoj integritet. No, dok se odrasla osoba sama može pobrinuti za očuvanje svojega integriteta, djetetu je u tome potrebna pomoć. Zato je odgovornost odraslih – roditelja, baka i djedova, skrbnika ili drugih koji se brinu o djeci – da im u tome pomognu tako što će poštovati njihove potrebe, postavljati jasna pravila i očekivanja, osvještavati osjećaje, prepoznavati ponašanja i objašnjavati  posljedice pojedinog ponašanja.


         Kad roditelj pokazuje djetetu svoje granice, važno je da bude osoban i jasan. Osobno znači govoriti o sebi u prvom licu, o tome što je njemu (roditelju) prihvatljivo, što želi ili što mu se sviđa, a što ne. Primjerice, roditelj može djetetu reći: Danas sam jako umoran/ umorna. Malo poslije zajedno ćemo pročitati slikovnicu. Dijete tada može biti frustrirano, na što ima pravo, ili može to prihvatiti na lakši način. Frustracije su djetetu potrebne kako bi se naučilo suočavati s preprekama i ograničenjima u životu, a na roditeljima je da prihvate dijete i kada je frustrirano, ljuto, tužno, da ga razumiju i daju mu potporu u ponovnoj uspostavi ravnoteže.


         Važna je i roditeljska uloga u davanju dobrog primjera ponašanja u frustrirajućim situacijama. Dijete ne krši i ne ispituje granice drugih kako bi nekomu napakostilo, naljutilo roditelje ili iz neke druge zle namjere. Ono ili pokušava zadovoljiti vlastite potrebe ili jednostavno istražuje i upoznaje drugu osobu u kontaktu s njom – nastoji doznati kakvi su mama ili tata, kako reagiraju, tko su, što im je prihvatljivo, a što nije...

         Djeca ne mogu i ne trebaju razumjeti stajalište odraslih, no odrasli imaju sposobnost zaviriti u djetetov svijet i shvatiti situaciju iz njegove perspektive. Roditelji bi se trebali koristiti tom mogućnošću kako bi lakše razumjeli svoje dijete i osjetili iznutra koji je ispravan put i pristup upravo njemu. Rano djetinjstvo najintenzivnije je razvojno razdoblje u kojem se stvaraju temelji odnosa prema sebi, drugima i svijetu.

         Kako bi dijete izraslo u samostalnu, odgovornu i zdravu osobu, važno je da razvojni temelji budu dobro i pravodobno postavljeni. Da bi se u tome uspjelo,

u odgoju djece vrlo su bitna četiri osnovna načela: fokusiranje na određivanje dugoročnih ciljeva, pružanje topline, reda i strukture, razumijevanje djetetovih razvojnih potreba i rješavanje problema. Prema tim bi se principima roditelji trebali ravnati u svim svojim interakcijama s djetetom. Jednostavnije – ako ih još nemaju, roditelji će nastojati usvojiti određene vještine, ponašanja i kompetencije te ih dosljedno primjenjivati u odnosu s djetetom. To, uz ostalo, znači da će:

  • naučiti istinski slušati dijete i razgovarati s njim
  • kvalitetno zajednički provoditi vrijeme u svakodnevnim aktivnostima i druženju
  • postaviti jasna pravila i očekivanja – nastojati što konkretnije objasniti djetetu što u određenim situacijama smije i može učiniti, a što ne 
  • procjenjivati ponašanje, a ne dijete: reći, primjerice: "Ne sviđa mi se kad ne pospremiš igračke", a ne: „Baš si neuredan i lijen, igračke su razbacane"
  • poticati preuzimanje odgovornosti, a ne krivnju – na odgovarajući  način, ne osuđujući ga, objasniti djetetu prirodne i logične posljedice nepoželjnog ponašanja
  • njegovati suradnju, a ne poslušnost – dakle, ostaviti mogućnost pregovaranja i pronalaženja zajedničkih rješenja
  • izražavati i pokazivati toplinu, bliskost, naklonost i ljubav te slušati što dijete govori i pokazivati interes za ono što radi
  • razgovarati s djetetom, objašnjavati svoje postupke i osjećaje, dati mu povratnu informaciju o njegovim postupcima, prepoznavati i poštovati djetetove osjećaje i pomoći mu da ih samo shvati i u skladu s njima usmjerava svoje ponašanje
  • nikada fizički ne kažnjavati dijete; time mu šaljete poruku da je u redu nekoga udariti, izgubiti kontrolu ili imati moć nad nekim
  • nastojati svojim djelima, stajalištima i cjelokupnim ponašanjem biti dobar primjer djetetu.

 

Svatko ima svoju ulogu: što kada baka i djed misle drukčije od mame i tate?

 

Većina baka i djedova pokazuje jaku emocionalnu privrženost svojim unucima, kao i unuci njima. To je oblik intimnosti koji uvelike može pridonijeti kvaliteti života i jednih i drugih.

         Roditelji trebaju biti glavni u odgoju djeteta – bilo bi doista dobro da im bake i djedovi u tom važnom zadatku pružaju dragocjenu potporu i budu potrebna pomoć. No, katkad je teško odrediti granicu između miješanja u odgoj djeteta i davanja potpore. Naime, shvate li roditelji ponašanje baka i djedova kao ovo prvo, nastaju sukobi.


         Bake i djedovi često imaju različit pristup odgoju djece, njihov se način razmišljanja i sustav vrijednosti razlikuje od roditeljskoga, što i jednima i drugima može stvarati poteškoće. Zato je važno shvatiti i razlikovati uloge odraslih u djetetovu životu te pokušati poboljšati  i ojačati roditeljsku ulogu kao glavnu, a stajališta starije generacije prihvatiti kao vrijedna i kao nešto što obogaćuje djetetov socijalni, emocionalni i mentalni razvoj.

        

         Zauzimanjem jasnog stajališta prema ulogama unutar proširene obitelji, ostavlja se manje prostora eventualnim neželjenim upletanjima u određena područja odgoja i mogućim neželjenim reakcijama i osjećajima bilo koje strane. Tomu ponajviše može pridonijeti otvorena, iskrena i jasna komunikacija.



Ležati, sjediti, puzati, hodati: kakav je uobičajeni motorički razvoj?

 

Razvoj motorike obuhvaća sve veću djetetovu sposobnost svrhovitoga i skladnog korištenja vlastita tijela za kretanje i baratanje predmetima. Motorika se razvija određenim redoslijedom, u skladu s razvojnim načelima.

         U prvoj i drugoj godini života razvijaju se motorička ponašanja koja uključuju osnovne voljne aktivnosti: pokretanje glave i gornjeg dijela trupa, prevrtanje s leđa na bok, na trbuh i obrnuto, sjedenje, puzanje, stajanje i hodanje. Kod sve zdrave djece te se motoričke vještine pojavljuju uglavnom tim redoslijedom i u relativno predvidljivoj dobi. Znači, za svako usvajanje nove motoričke radnje potreban je određen slijed i tempo razvoja živčanog i mišićno-koštanog sustava. Dijete će svojom motivacijom iskoristiti okolinske uvjete i tako stjecati prva iskustva o sebi i svojoj neposrednoj okolini. Dakle, najbolje je pratiti prirodni slijed razvoja djeteta i poticati ga u vještinama tek kad samo pokaže da je za njih spremno, jer požurivanje i forsiranje neće ubrzati motorički razvoj.         Dijete koje odrasla osoba postavi u sjedeći stav može taj položaj kraće održati  uz lagano povijenu glavu i zaobljena leđa. No, zbog nedovoljno snažnih mišića donjega dijela leđa, padat će prema naprijed, pritom pružajući ruke i oslanjajući se o šake s raširenim prstićima. To je tzv. prednja obrambena reakcija i još se ne smatra sjedenjem. Od šestog do devetog mjeseca dijete najčešće usvaja sposobnost samostalnog sjedenja, a prethodi mu vještina "četveronožnog" položaja, pri kojem dijete podiže trup od podloge, opirući se rukama i koljenima. Na početku sjedenja kralježnica je lagano zaobljena, noge su djelomično svinute, a ruke se pružaju ustranu. Dijete je usvojilo sjedenje tek kada su kralježnica i noge potpuno ispruženi. Sjedeći sigurno i samostalno, dijete okreće glavu i prati što se oko njega događa, te se rukama, osim za obranu od pada unatrag, koristi za uzimanje igračaka, igru i gestikulaciju.

          Dijete motorički nije zrelo za hodanje prije nego što se samo počne podizati i samo činiti korake uz pridržavanje za neki komad namještaja. Hodanje zapravo stimuliramo stvarajući sigurne uvjete za djetetove samostalne pothvate – no nipošto ne s požurivanjem, nego s povjerenjem u djetetov ritam razvoja!

 

Motorički razvoj zdravog djeteta spontan je i ovisi o anatomskoj i funkcionalnoj razvijenosti središnjega živčanog sustava, a on je određen i genetskim predispozicijama te poticajima i stimulativnom okolinom. Tijekom tipičnoga motoričkog razvoja jedna se vještina nadograđuje na onu usvojenu prije toga, pa je prerano postavljanje djeteta u sjedeći položaj ili na noge nepoželjno i zapravo je ometanje normalnog razvoja.



Tko sanja, taj i raste: koliko je sna potrebno i kako djetetu pomoći da spava(te) mirno i dovoljno?

 

Za pravilan razvoj djetetu je potrebno dovoljno sna. Roditelji mu pritom mogu pomoći dosljednošću – poticanjem odlaska na spavanje u isto vrijeme, uvođenjem zajedničkih ugodnih rituala prije spavanja, poput čitanja, pričanja, ušuškavanja... Povezujući odlazak u krevet s ugodom, dijete će se lakše umiriti i pripremiti za san, te razvijati zdrave navike u spavanju.

         Kao i u mnogočemu drugome, djeca se i u tome razlikuju: neka se lako umire i zaspu, neka se noću bude, ali brzo ponovno utonu u san, druga će teško zaspati, a ako se noću probude, nije ih jednostavno opet uspavati... Iako su razlike među djecom i njihove potrebe za snom odraz i bioloških činitelja (uključujući i nasljedne) te individualnog temperamenta, roditelji mogu pomoći boljem i kvalitetnijem snu tako što će djetetu osigurati mirnu i ugodnu prostoriju za spavanje, omogućiti mu odlazak u krevet pri prvim znacima umora (a ne ga puštati da postane preumorno) te ga prije toga odjenuti u ugodnu pamučnu odjeću. Isto tako, za zdrav i miran san neobično je važno tijekom dana zadovoljiti djetetove potrebe za hranom i bliskošću – maženjem, grljenjem, nošenjem... Od pomoći će biti i već spomenuti mali rituali prije odlaska u krevet, primjerice topla kupka, masaža, čitanje priča ili pjevanje. Naime, rituali svojom predvidljivošću i očekivanošću pridonose djetetovu osjećaju sigurnosti i poznatosti.

         Hoćete li pustiti dijete da samo zaspi ili ćete ga uspavljivati, ovisit će o njegovoj dobi, osobnosti i navikama. U svakom slučaju, izaberite ono što najbolje odgovara i vama i njemu!

 

Svakom je djetetu potrebna različita duljina spavanja, što znači da će neko spavati više, a neko manje već od prvih mjeseci života. Spava li dijete dovoljno, najbolje će pokazati njegovo ponašanje – ako danju djeluje odmorno, ako je veselo, zadovoljno i spremno za istraživanje – vjerojatno je odmorno i naspavano. Ako je, pak, većinu vremena neraspoloženo, lako se uznemiri ili često i dugo plače, možda mu nedostaje sna, pa mu nastojte osigurati više neometanog odmora!

 

         Istraživanja su pokazala da spavanje nije jednolično mirovanje, nego se tijekom te aktivnosti izmjenjuju faze dubokog sna i sanjanja. Kod novorođenčeta sanjanje čini oko polovinu vremena provedenog u spavanju, kod trogodišnjaka jednu trećinu, a kod odrasle osobe samo četvrtinu. To je razlog zašto djeca ne prespavaju čvrsto cijelu noć, nego se više puta bude. Iako potreba za snom ovisi o nizu okolnosti i situacija u djetetovu životu, navike koje usvoji u prvim mjesecima uvelike će utjecati na kasnije spavanje i uspavljivanje. Novorođenčad i mlađa dojenčad najčešće se uspavljuju dojenjem, a mnoga sličan ritam i navike zadrže i nakon navršenih osam mjeseci. Probudi li se dijete noću, nemojte ga ostaviti da plače – ako je dojenče, ponudite mu dojku, a ako je starije, nježno ga umirite i pomognite mu da ponovno zaspi. U tome ćete biti mnogo uspješniji budete li tijekom uspavljivanja i sami smireni i dovoljno strpljivi.

         Također, ne zaboravite da postoji razlika između dnevnog i noćnog spavanja. Danju ne treba stvarati umjetnu tišinu i zamračivati prostoriju, no noću je poželjno osigurati djetetu što veći mir, a to uključuje tišinu i mijenjanje pelena samo ako je doista nužno.

 

Muke po spavanju: što kad se poremeti uobičajen ritam spavanja ili se dijete počne noću buditi iz drugih razloga?

 

Samostalno uspavljivanje ili uspavljivanje bez dojke razvojna je prekretnica koju neka djeca usvoje ranije, spontano, a neka trebaju malu pomoć. Neki roditelji tu naviku prekidaju naglo, no postupno odvikavanje bit će mnogo manje stresno i za dijete i za ostatak obitelji. Za početak se preporučuje odvojiti uspavljivanje od dojenja, tako da večernji podoj prethodi nekom novom ritualu uspavljivanja u koji će se uključiti i otac ili neka druga djetetu bliska osoba. Cilj je stvoriti opušteno i ugodno okružje u kojem dijete neće osjetiti strah od odvajanja i samoće.

         Više je načina da pomognete djetetu da samostalno zaspi, no svima njima zajedničko je to da pružaju mnogo nježnosti, ljubavi i osjećaja sigurnosti neposredno prije odlaska na spavanje. Iz toga je, naravno, isključena "metoda" prema kojoj ćete dijete ostaviti samo u prostoriji za spavanje i pustiti ga da plače bez ikakve vaše intervencije!

         Pojava noćnog straha ili strave može biti dio urednog emocionalnog i kognitivnog razvoja djeteta i najčešće nestaje do šeste, premda može potrajati i do osme godine života. Strahovi se pojavljuju kada dijete počne intenzivnije razvijati mišljenje, govor, pamćenje i maštu. Kako djeca sazrijevaju i razvijaju se, počinju shvaćati granice realnog svijeta i mašte te strahovi spontano slabe i nestaju. Noćni strah nastaje u fazi dubokog spavanja i dijete tada ne sanja, no može se naglo okretati, bacati po krevetu, vikati i plakati... Tijekom toga, za roditelje vrlo uznemirujućeg događaja, koji obično završava tako da se dijete samo smiri, ono se ne probudi i ujutro se obično ničega ne sjeća. Koliko kod vam bilo teško promatrati dijete usred noćnog straha, nemojte ga buditi; dovoljno je da ostanete u njegovoj blizini, a možete mu i tiho pjevušiti ili upućivati nježne, umirujuće riječi.

        

Noćni strah često je reakcija na neki stres u okolini i malo veće promjene u usvojenoj rutini. Ako dijete izražava strah i prije spavanja – boji se, primjerice, da je netko ispod kreveta ili u ormaru, možete mu dati neki "magični" predmet koji će ga štititi ili odigrati "scenarij" koji će mu vratiti sigurnost i uvjeriti ga da mu nitko ne prijeti. Možete ostaviti upaljeno svjetlo u sobi u kojoj spava ili ostati uz njega dok ne zaspi. Važno je umiriti ga, nikako ga nemojte kuditi zato što se boji ili na drugi način umanjivati ili ismijavati njegov strah – mnogo će djelotvornije biti ohrabrujuće poruke i postupci nakon kojih će se osjećati bolje i sigurnije. Svakako je nužno pripaziti i na to da dijete danju ne bude izloženo prizorima i pričama koje ga zastrašuju.

 

Svi učimo nositi se sa sobom i svijetom oko sebe: kako i kada početi poticati razvoj emocionalnih i socijalnih vještina?

 

Razvoj emocionalnih i socijalnih vještina ovisi o komunikaciji i interakciji djeteta s bliskim osobama koje ga okružuju. Prve emocije koje dijete izražava osjećaji su ugode i neugode. Osjećaj ugode izražava pogledom, smiješkom, gugutanjem, a  neugode mrštenjem ili plačem. Do kraja šestog mjeseca dijete prepoznaje i izražava primarne emocije: radost, tugu, strah i ljutnju.

         Poticanje emocionalnih i socijalnih vještina djeteta počinje u njegovoj najranijoj dobi stvaranjem osjećaja povjerenja, bliskosti i sigurne privrženosti. Bliskost se razvija u zajedničkoj igri, komunikaciji i interakciji s bliskom osobom, najčešće roditeljem. Sigurnu privrženost, čvrstu i zdravu emocionalnu vezu potiče osjetljivost roditelja na dječje neverbalne znakove i njihovo prepoznavanje. Takva privrženost važna je za razvoj socijalne kompetencije u kasnijoj dobi. Igra pomaže djetetu da otkriva svijet oko sebe, ali i da se socijalizira i uspostavlja odnose s drugim ljudima. Socijalizacija (formiranje stajališta, vrijednosti i načina ponašanja u međuljudskim odnosima) razvija se promatranjem i oponašanjem ljudi iz bliske okoline, ali i postavljanjem granica prihvatljivoga i neprihvatljivog načina izražavanja emocija i ponašanja.

 

U procesu formiranja emocionalnih i socijalnih vještina najvažnija je otvorena i izravna komunikacija s djetetom te uspostavljanje međusobnog povjerenja, što, naravno, podrazumijeva poštovanje osjećaja i djeteta i roditelja.

 

To je strašno, strašnije, najstrašnije: što činiti u slučaju normalnih i uobičajenih razvojnih strahova?

 

Strah je jedan od temeljnih osjećaja, ima obrambeni karakter i evolucijski je važan. Kod djece postoje razvojni strahovi i oni su normalna pojava za određenu dob tijekom koje imaju svoju funkciju. Mijenjaju se i obično spontano nestaju kada dijete preraste pojedinu razvojnu fazu.

         Prvi strahovi su oni od zvukova i gubitka podloge i pojavljuju se odmah nakon rođenja. U drugoj polovici prve godine života počinje strah od odvajanja od važne osobe, a tijekom druge godine strah od gubitka ljubavi važne osobe. Tijekom treće i četvrte godine djeca se boje maski, nakaza, starih ljudi, mraka, samoće i životinja. U petoj godini postupno prestaju strahovi od životinja i nakaza, ali rastu oni od konkretnih, opasnih situacija – ozljeda, padova, ugriza pasa... U šestoj godini počinje se pojavljivati strah od natprirodnoga – od vještica, duhova, nekoga nepoznatoga koji se skriva ispod kreveta. Tada se pojavljuje i strah od gubljenja u nepoznatom prostoru.

 

         Roditelji ne mogu svoje dijete osloboditi straha, a nije ni potrebno da to čine. Jer, svladavanjem strahova u jednoj razvojnoj fazi dijete postaje sposobno suočiti se s novom razvojnom fazom i strahovima koji je prate. Kako biste djetetu umanjili osjećaj straha, prihvatite ga i poštujte – nemojte ga posramljivati i izrugivati se njegovim strahovima i ne uspoređujte ga s drugom djecom. Dajte mu mogućnost i dovoljno vremena da se navikne na taj osjećaj i postupno svlada svoje strahove. Možete mu olakšati i tako što ćete mu reći od čega ste i sami strahovali kad ste bili njegove dobi.

 

Uh, ta braća i sestre: kako se postaviti kod izražene ljubomore?

 

Odnos braće i sestara kombinacija je različitih osjećaja – privrženosti i povezanosti, ali i straha i ljubomore. Ljubomora se tumači kao strah od gubitka roditeljske ljubavi i pažnje nakon dolaska novorođenčeta u obitelj, odnosno kao borba za isključivo posjedovanje roditelja. Taj je osjećaj i izraz potrebe za stalnom roditeljskom nazočnošću i uočavanjem i odobravanjem svake aktivnosti u kojoj dijete iskazuje svoju samostalnost.

         Nakon rođenja brata ili sestre dijete doživljava osjećaj gubitka. Roditelji mu najčešće pokušavaju nadomjestiti taj gubitak, a njemu je potrebno da prihvate i vode računa o njegovim emocijama – ljutnji, tuzi osjećaju da je odjedanput postalo manje važno.

         Prilagođavanje na braću i sestre određeno je uzrastom djeteta, njegovim temperamentom, ali i obiteljskim vrijednostima u ponašanju. Da bi starije dijete lakše prihvatilo novog člana obitelji i stvorilo pozitivan odnos prema njemu, bilo bi dobro uključiti ga u pripreme za njegov dolazak na svijet – uređenje prostorije, nabavu dječjih potrepština, izbor imena... Također bi trebalo izbjegavati druge veće promjene, poput premještanja u drugu sobu, upisa u vrtić, privremenog odlaska bakama i djedovima te nastaviti s rutinom uspavljivanja i hranjenja, odnosno uobičajenim aktivnostima, onima koje se inače obavljaju s djetetom. Nakon dolaska brata ili sestre iz rodilišta, starije dijete treba uključiti u brigu oko mlađega, tako da pomaže odraslima pri njegovu previjanju, hranjenju, higijeni, maženju... I, svakako, vrlo je važno svaki dan osigurati vrijeme samo za starije dijete!

         Dakako, roditelji bi i u slučaju ljubomore između djece morali preuzeti odgovornost za pozitivno kućno ozračje, tako što će njegovati dobre obiteljske odnose, izbjegavati stvaranje nervoze te uspoređivanje i kritiziranje djece.

 

Katkad igra postane pregruba: kako prepoznati i do koje mjere tolerirati agresivnost?

 

Agresivno ponašanje djece obuhvaća grubu igru, guranje, udaranje, korištenje ružnih riječi i sličnoga, a s namjerom da se nekoga povrijedi. Može biti usmjereno na druge ljude, na samoga sebe, na životinje ili predmete. Agresivnost je dijelom određena biološkim uzrocima (npr. hormonima, temperamentom), a drugim je dijelom takvo ponašanje naučeno od roditelja i druge djece te iz crtića i filmova.

 

Epizode povremenoga agresivnog ponašanja smatraju se normalnim, odnosno uobičajenim reakcijama i sukobima u dječjoj dobi iz kojih djeca uče o ponašanju prema drugoj djeci i odraslima. Ako se agresivno ponašanje pojavljuje kao dominantan oblik djetetova ponašanja, potrebno je otkriti uzrok, te se ispravno postaviti u svojoj roditeljskoj ulozi.

        

         Da agresivnost ne postane dominantan oblik ponašanja, iznimno je važno pružati djetetu dovoljno ljubavi i pažnje – i izražavati ih zainteresiranošću za ono što radi, potporom, druženjem, zajedničkim aktivnostima... Osim toga, dijete se nikada ne smije tjelesno kažnjavati. Mnogo je djelotvornije i bolje svojim mu primjerom pokazati poželjan način ponašanja te dati podržavajuću povratnu informaciju svaki put kad se tako ponaša.

         Kako bi se suzbilo agresivno ponašanje, djetetu ne treba dopuštati gledanje crtića ili filmova nasilnog sadržaja. Svakako, agresivnost treba zaustaviti čim se pojavi, a bilo bi dobro djetetu pokušati objasniti i kakve mogu biti njezine posljedice. Razgovarajte s njime o drukčijem rješavanju sukoba, odnosno potičite slušanje druge strane i suosjećanje prema drugima, izražavanje osjećaja, surađivanje u igri i traženje zajedničkih rješenja konflikata.

         Ako je roditeljima teško kod djeteta potaknuti promjenu agresivnoga u poželjno ponašanje, preporučuje se potražiti pomoć psihologa. Agresivno bi ponašanje, naime, moglo upućivati i na neke razvojne poteškoće ili poremećaje.

 

Frustriranost može rezultirati pravim eksplozijama: treba li ignorirati napadaje bijesa?

 

Napadaji bijesa ili tantrumi kod male djece najčešće su iznenadni i neplanirani – tijekom napadaja dijete plače, vrišti, zamahuje rukama i nogama ili se baca po podu udarajući o njega glavom i/ili ekstremitetima. Najveći je intenzitet na početku te epizode koja najčešće traje od pola do dvije minute. Katkad izljevi bijesa mogu trajati i dulje te izgledati doista dramatično – prati ih grizenje, štipanje i udaranje sebe ili drugih, što može upućivati i na ozbiljniji problem. Ako postoji mogućnost da dijete povrijedi sebe ili druge tijekom napadaja bijesa, dobro ga je odvesti na mirno i sigurno mjesto.

         Izljevi bijesa najčešći su kod djece u dobi do četiri godine – kod nekih su i svakodnevni, a njihovoj pojavi može pogodovati više različitih čimbenika. Važno je pokušati shvatiti što se i zašto događa, a o tome će ovisiti pristup suočavanju sa situacijom. Katkad se izljev bijesa dogodi kad dijete traži pažnju, umorno je, gladno, osjeća neugodu, ne može dobiti ili učiniti ono što želi. Tantrumi su česti tijekom druge godine kad dijete još ne može jasno riječima izraziti svoju potrebu, što izaziva frustraciju koja može završiti izljevom bijesa. I suočavanje sa stvarnošću u kojoj se sve želje ne mogu ostvariti može izazvati frustraciju i rezultirati tantrumom.

         Jedan od učinkovitih načina onemogućavanja izljeva bijesa jest predvidjeti njihovu pojavu, što znači ne ulaziti u određene situacije, npr. ne odlaziti u kupnju s umornim ili gladnim djetetom ili mu iz vidokruga ukloniti zabranjene stvari i slično. Katkad će i ignoriranje djetetova bijesa biti učinkovito, no očekujte da će se napadaj na početku najvjerojatnije pojačati, a tek nakon toga smiriti.

         Ako izljev bijesa izaziva frustraciju zbog neuspjeha ovladavanjem nekom aktivnošću, mogli biste djetetu pomoći tako što ćete ga potaknuti da se odmori ili mu preusmjeriti pozornost na nešto drugo. Kad god je moguće, djetetu treba dopustiti doživljaj kontrole nad situacijom, pružanjem mogućnosti izbora ili ovladavanja novom vještinom. Primjerice, dopuštanjem da samo odabere što će odjenuti ili da se samostalno razodjene i odjene.

         Dakako, uvijek je važno imati dovoljno vremena za dijete i posvetiti  punu pozornost onomu što radi i govori. Poželjna ponašanja treba pohvaliti, a ne ih uzimati zdravo za gotovo. Dječje molbe i zahtjeve treba s poštovanjem saslušati i uzeti u obzir, a u odluci nastojati procijeniti što je za dijete dobro, vama važno i u čemu trebate biti dosljedni, a u čemu možete i popustiti.

 

Upamtite! Tijekom izljeva bijesa dijete je toliko preplavljeno emocijama da ne čuje roditeljska obrazloženja. Istraživanja pokazuju da tantrumi slijede određeni obrazac – izmjenjuju se osjećaji ljutnje i tuge, pa je djetetu najbolje pristupiti kad se bijes pretoči u tugu i kad mu treba utjeha. Na kraju, kad se smiri, bit će spremno saslušati vas i razgovarati o tome što se dogodilo, ali i o svojim emocijama i najprihvatljivijem načinu rješavanja problema kad je riječ o njemu i okolini. Tako ćete mu pokazati da je prihvaćeno, a moći ćete ga i pohvaliti jer je uspjelo vratiti kontrolu nad ponašanjem.

         Treba istaknuti da izljevi bijesa najčešće nisu razlog za brigu i uglavnom se sami smiruju. S razvojem djeteta i većom sposobnošću verbalne komunikacije i emocionalne samoregulacije razina frustracije se smanjuje, čime i učestalost tantruma.

Kad se osjećaji uskomešaju: zašto neka djeca udaraju glavom o tvrdu podlogu?

 

Udaranje glavom o tvrdu podlogu naziva se kapitis, a više je razloga zašto neka djeca to čine. Dođe li do kapitisa, valja razmotriti situaciju u kojoj se dijete tako ponaša, kao i njegov temperament, dob i razvojni status. Prema nekim istraživanjima, lupanje glavom vrlo je često kod djece i oko 20 posto njih čini to u nekom razdoblju svojeg života. Takvo ponašanje može početi već u drugoj polovici prve godine, kulminira između 18. i 24. mjeseca, a najčešće prestaje oko trećeg rođendana. Pretpostavlja se da su uzrok kapitisu frustrirajuće situacije – preplavljenost djeteta emocijama dok još nije naučilo verbalno izraziti osjećaje ljutnje, tuge, bijesa ili nezadovoljstva. Dijete u toj dobi osjeća želju i potrebu  (npr. za igrom, kretanjem i sl.), ali to još ne može verbalizirati jer se njegove mentalne i motoričke sposobnosti razvijaju brže od sposobnosti komunikacije.

         Osim toga, lupanje glavom može izazvati i potreba za dodatnom pažnjom. Vidi li roditelj da dijete čini nešto pri čemu bi se moglo ozlijediti, posvetit će mu svu svoju pozornost – a kako dijete treba i voli roditeljsku pažnju, nastavit će s takvim opasnim ponašanjem kad god bude imalo potrebu za pažnjom.

 

         Kao i kod tantruma (napadaja bijesa), lupanje glavom može se prorijediti ili prevenirati omogućavanjem i stvaranjem svakodnevnih situacija u kojima dijete ima mogućnost izbora i koje može kontrolirati. Primjerice, mogućnost da samo odabere hoće li obuti crvene ili žute čarape, hoće li za doručak piti mlijeko ili jogurt... Time mu dajete do znanja da poštujete njegove odluke i da ga doista slušate, a ne da samo zapovijedate.

 

         U sprečavanju ili smanjivanju djetetovih frustracija od pomoći može biti i najavljivanje događaja i održavanje određene rutine, kako bi dijete znalo što u kojem trenutku može očekivati. Naime, djeca vole ugodu i sigurnost koju im daju rutina i poznate situacije!

         Kapitis može biti i znak razvojnog problema, ali tada je lupanje glavom samo jedan od simptoma, među kojima su obično i kašnjenje u razvoju govora i motorike, nepodnošenje promjena i slično. No, uglavnom je ipak riječ o razvojnoj fazi koja će s vremenom nestati, a uz odgovarajuće postupanje može se i izbjeći ili smanjiti na najmanju moguću mjeru.

 

Energija koju je teško obuzdati: što je zapravo hiperaktivnost i kako se s njom nositi?

 

Hiperaktivnost je razvojni poremećaj samokontrole – nije prouzročena roditeljskim ponašanjem, nije izraz djetetove "zločestoće" i nije faza koju će dijete samo tako, s vremenom, prerasti. Iako se određeni simptomi hiperaktivnosti mogu uočiti već kod dojenčeta (ako je vrlo razdražljivo i često plače, ima poteškoća sa spavanjem i često se budi, ako ga je gotovo nemoguće umiriti i utješiti i/ili ima znatnih poteškoća u hranjenju te pojačanu napetost mišića...), ona se može dijagnosticirati tek u dobi od četiri do pet godina, a to čini stručni tim – psiholog, pedijatar, psihijatar, defektolog (rehabilitator).

U predškolskoj dobi hiperaktivna djeca gotovo su stalno nemirna – često se vrpolje, mnogo i glasno razgovaraju i pjevaju, ne mogu mirno sjediti i uvijek su u pokretu, pa i u neprimjerenim situacijama. Hiperaktivno dijete ne može se mirno i tiho igrati ili se zadubiti u neku drugu aktivnost. Vrlo teško uči uspostavljati kontrolu nad svojim ponašanjem te usvajati društvene norme i socijalne vještine. Zbog stalnog opominjanja, pa i kazni, često mu manjka samopoštovanja i pojavljuje se osjećaj da je na teret obitelji i okolini, a ponašanjem može dominirati impulzivnost te nemogućnost pažnje i koncentracije.

         

         Odgoj hiperaktivne djece vrlo je zahtjevan i roditelji pritom često doživljavaju nerazumijevanje okoline, što može biti izvor velikih frustracija. Kako takva djeca zahtijevaju mnogo pažnje, truda, rada i energije, roditelji se mogu susresti i s vlastitim dubokim nezadovoljstvom i grizodušjem zbog neodobravanja ili neprihvaćanja djeteta. Zato je iznimno važno da si osvijeste da njihovo dijete nije "zločesto" i da ne čini ništa da bi im prkosilo.

 

              U odgoju hiperaktivnog djeteta treba imati jasno postavljene granice ponašanja te mu što izravnije i konkretnije objasniti što se od njega očekuje. Hiperaktivnoj djeci treba što više predvidljivosti u organizaciji dnevnog rasporeda – trebala bi ustajati i jesti uvijek u isto vrijeme te imati jasno razrađen dnevni plan. Iznimno je važno pružati im potporu u socijalnim kontaktima i s njima vrlo konkretno i direktno raditi na usvajanju i razvoju socijalnih vještina, uz dosljedne povratne informacije kad se ponašaju onako kako se od njih očekuje.

              Hiperaktivnost ima i pozitivnih strana. Um takve djece često je pun ideja, mašte i kreativnosti, što može biti poticaj za razvoj stvaralačkih sposobnosti te za nova i neuobičajena otkrića i spoznaje u područjima koja ih zanimaju.

 

Neka bude sve kako ja hoću: što je razmaženost, jesu li neka djeca prirodno takva ili to postanu odgojem?

 

Razmaženost je skup reakcija i ponašanja – bijesa, prkosa, razdražljivosti, nepredvidivosti... djeteta kojemu roditelji ili najbliže osobe ne znaju postaviti i jasno odrediti granice, nego mu ispunjavaju sve želje i prohtjeve, bez obzira na stvarne potrebe. To se vrlo često događa jer roditelji žele usrećiti dijete i teško prihvaćaju njegovu tugu i nezadovoljstvo, a pritom ne znaju ili zaboravljaju da ljudska bića i zahvaljujući takvim neugodnim osjećajima razvijaju vlastite kompetencije, vitalnost i emocije.

         U tom složenom procesu rasta i odrastanja uloga roditelja je voditeljska, a ne poslužiteljska. Pokazalo se da roditelji koji, u skladu s djetetovom dobi, uspiju postaviti granice i znaju objasniti prirodne i logične posljedice nekog ponašanja, uglavnom podignu djecu koja su spremna preuzeti vlastitu odgovornost za ono što će im se događati u životu. Suprotno tomu, kod popustljivog odgoja izostaje postavljanje granica i vodstvo odraslih, što često rezultira razmaženošću djeteta. Naime, djeca često oponašaju roditelje i ne postupaju onako kako im oni govore da bi trebali. Primjerice, dijete će se teško naučiti strpljivosti ako roditelji nisu takvi u situacijama koje to zahtijevaju. Nije rijetkost sresti roditelje koji, primjerice, nervozno govore djetetu da prestane skidati stvari s polica, a sami nervozno čekaju u redu pred blagajnom u trgovini. Naravno, normalno je biti nestrpljiv, tužan i nezadovoljan, ali odgovornost je roditelja da djetetu pokažu kako će se s takvim osjećajima i njihovim izražavanjem nositi primjereno situaciji.

 

         Promatra li se obitelj kao zajednica u kojoj djeca uče prevladati sukobe i konstruktivno ih rješavati, jasno je koliko je ona važna i dragocjena priprema za djetetov život, onaj izvan primarne obitelji. U obiteljima u kojima nema sukoba ili se roditelji boje da ih djeca neće voljeti ako im kažu NE, dijete će teško naučiti prevladati  frustraciju. Upravo zato važno mu je postaviti granice, ali i od njegove najranije dobi uspostavljati s njim ravnopravan dijalog i odnos temeljen na uzajamnom poštovanju. Samo se u takvom odnosu dijete upoznaje kao vrijedna i jedinstvena osoba, sa specifičnim potrebama, spoznajama i iskustvima. Omogući li roditelj djetetu da stekne povjerenje da je i ono kompetentno za mnogo toga, moći će i o sebi ponešto naučiti, a tada će se fokus s razmaženosti preseliti na dijete koje uči samostalno odlučivati.

 

Dovoljno zreli da bi im išta ometalo korake: kada početi s odvikavanjem od pelena i što ako ne ide sve po planu?

 

Odlazak na tutu/kahlicu ili na zahod posao je djeteta i roditelji tu služe samo kao pomagači i potpora. Zato s odvikavanjem od pelena treba početi tek kad je dijete na to spremno, i to tempom koji njemu odgovara. Da je dijete zrelo za samostalno obavljanje nužde, roditelj će shvatiti po tome što već neko vrijeme može mirno sjediti (primjerice, ne vrpolji se za stolom dok jede), razumije što mu se govori (odnosno, može slijediti upute i dati odgovor, barem u obliku pokazivanja), zna gdje je mjesto stvarima (gdje su igračke, gdje se spava, jede, kupa...) i može oponašati složenije ponašanje odraslih (npr. u igri ponavljati njihove aktivnosti, poput kuhanja ručka, presvlačenja lutke i sl.). Isto tako, dijete koje obavlja nuždu u predviđeno vrijeme, koje je svjesno da ima takvu potrebu i zna da ju je obavilo, dovoljno je spremno za odvikavanje od pelena i uglavnom neće pružati otpor kad mu se ponudi kahlica.

         Ima li poteškoća pri odvikavanju od pelena, dijete možda još nije zrelo za taj razvojni pomak ili se tome nije odgovarajuće pristupilo. Tada odvikavanje treba malo odgoditi, a pri novom pokušaju roditelji ne bi trebali stavljati prevelik naglasak na tu aktivnost niti se ljutiti ako dijete nuždu koji put obavi u gaćice. Radije ga pustite da se samo presvuče, ovisno o dobi i spretnosti, ili uz vašu pomoć ako zatreba. Shvatit će to kao preuzimanje odgovornosti, a ne kao kaznu. Također, pokušajte djetetu jasno objasniti što se događa u tijelu i probavnom sustavu pri obavljanju nužde. Možete se pritom poslužiti i slikovnicama u kojima je obrađena ta tema.

         Kod neke se djece, i nakon odvikavanja od pelena, može pojaviti problem sa zadržavanjem stolice. Uzroka za to može biti više, a kako će mu se pristupiti, ovisit će o djetetovoj dobi, temperamentu i osobnosti, o životnom kontekstu...

         Problem sa zadržavanjem stolice može se pojaviti zbog tvrde stolice i bolnog pražnjenja crijeva, što stvara strah od obavljanja nužde. Povećanom pažnjom i brigom koju roditelji u takvim situacijama posvećuju djetetu, ono na nesvjesnoj razini nauči da je to način postizanja dodatne pozornosti. Osim toga, pri odvikavanju od pelena katkad se upotrebljavaju kahlice različitih boja i oblika, sa zvučnim efektima i slično, a svaki uspješni pokušaj nagrađuje se pljeskom, usklicima i poljupcima, pa dijete shvaća da je obavljanje nužde snažno sredstvo upravljanja roditeljskom pažnjom i emocijama. No, važno je znati da se sve to događa na nesvjesnoj razini. Zato bi bilo dobro da se roditelji pokušaju što više opustiti i pomaknu pozornost djeteta s obavljanja nužde na neke druge sadržaje i aktivnosti. Snažne emocionalne reakcije roditelja ili pretjerana briga, isticanje, inzistiranje i pažnja u vezi sa samostalnim obavljanjem nužde djeteta, mogu samo pojačati problem. Prirodan pristup toj potrebi i otvorena, uobičajena komunikacija s djetetom i u takvim prilikama mogu biti od velike pomoći.

 

Da gaćice ne bi bile mokre tijekom spavanja: što je uzrok noćnom mokrenju i kako vratiti kontrolu nad mjehurom?

 

Nevoljno mokrenje tijekom spavanja, ako se ponavlja nakon pete godine kada dijete obično ima punu kontrolu nad mjehurom, naziva se noćnom enurezom. Takva dijagnoza postavlja se ako se nekontrolirano mokrenje pojavljuje dva ili više puta tjedno tijekom duljeg razdoblja, odnosno barem nekoliko mjeseci.

 

Kad se isključe organski uzroci i bolesti koje kao posljedicu mogu imati poteškoće s kontrolom mjehura, povod enurezi često mogu biti stresne okolnosti kojima je dijete bilo izloženo, poput promjena u obitelji, rođenja brata ili sestre, polaska u vrtić... Pritom valja imati na umu da je nekontrolirano mokrenje nešto što dijete ne radi voljno te da obično izrazito pati zbog onoga što mu se događa, što ga čini dodatno nesigurnim i potkopava njegovo samopouzdanje.

 

         Roditelji bi svakako trebali razmotriti koje to nepovoljne okolnosti utječu na dijete i obitelj, te mu nastojati osigurati stabilnu okolinu, dnevnu rutinu i predvidljivost događaja, kao i dovoljno ugodnih iskustava, poticajnih igara i motoričkih aktivnosti u kojima će se opustiti s ostalim članovima obitelji. Važno je izbjegavati paniku i pretjeranu zaokupljenost djetetovim mokrenjem i nikako ne dopustiti kritiziranje i podcjenjivanje djeteta govoreći mu da je zločesto, neposlušno, "mala beba" i slično. Kazna ili izrugivanje učinit će dijete još nesigurnijim i nesposobnijim da svlada ovaj razvojni korak i vrati sposobnost kontroliranja mjehura.

 

Kad sve u životu nije ružičasto: kako pomoći djetetu u stresnim i konfliktnim obiteljskim situacijama?

 

Nesuglasice između roditelja mogu ozbiljno ugroziti ili poremetiti optimalan psihološki razvoj djece. Takvi sukobi mogu utjecati na djecu bilo koje dobi – već šestomjesečna djeca pokazuju znakove pojačane uznemirenosti pri svađama roditelja, poput ubrzanog rada srca i povišenoga krvnog tlaka, a starija iskazuju nelagodu plačem, ispadima u ponašanju, povećanom tjeskobom, depresivnošću, povlačenjem, pa i pokušajima da sama spriječe ili zaustave sukob.

         Način na koji djeca razumiju sukobe između roditelja različito utječe na njihov emocionalni razvoj, pa su mogući i problemi u ponašanju. Okrivljuju li sebe za te nesuglasice, osjećaju li se ugroženo ili su u strahu od raspada obitelji – veća je vjerojatnost psiholoških poteškoća.

         Čak i nenasilni sukobi u obitelji, na primjer neprijateljsko ponašanje – od neprijateljske šutnje i hladnoće do verbalnog vrijeđanja – mogu  negativno utjecati na djetetov razvoj.

         Djeca koja žive u obitelji u kojoj su roditelji emocionalno toliko udaljeni jedno od drugoga da ne izražavaju nikakvu toplinu ni bliskost, u podjednakoj su opasnosti od dugoročnih emocionalnih poteškoća i problema u ponašanju, kao i ona koja žive u obiteljima u kojima su sukobi česti, intenzivni i neriješeni, a neprijateljstvo se jasno iskazuje u svađama ili fizičkim sukobima.

         Roditelji su često zbunjeni kad se trebaju suočiti s realitetom narušenih odnosa u vlastitoj užoj i široj obitelji, a katkad i paralizirani u pokušajima da svojoj djeci objasne određene situacije i/ili odnose. Neki, pak, misle da su djeca premala da čuju odgovore na teška pitanja. Umjesto da potaknu otvorenu komunikaciju i međusobno učenje o odnosima, roditelji jasno zabranjuju raspravu ili šutnjom šalju poruku da je to tema o kojoj se ne govori. Tajnovitost vodi k radoznalosti, krivim tumačenjima i nagađanjima. To je sjeme za razvoj nepovjerenja i distanciranja od roditelja. Vrijedi upravo suprotno – i odrasli i djeca imat će koristi od razgovora o onome što im je bolno, a iskrena i otvorena rasprava o svim temama samo će poboljšati njihov odnos. Pritom valja imati na umu dob djeteta i koristiti se riječima, pojmovima i konstrukcijama koje dijete može razumjeti.

         Ako je dijete nazočilo svađi roditelja, treba ga odmah utješiti i zaštititi. Poželjno je i zagrliti ga jer je tjelesni kontakt vrlo važan za smirenje. Roditelji se trebaju pomiriti pred djetetom kako bi ono osjetilo da je ponovno uspostavljen sklad u obitelji. Tako će s vremenom razumjeti da se svađe povremeno događaju, ali ne ostavljaju dublji trag i da će mama i tata ostati s njim. 

         Objasniti svađu može biti zahtjevno pa, iako je to teško, pred djetetom treba priznati pogrešku i reći što će se poduzeti da se to više ne dogodi. Kada se objašnjava vlastita uloga u sukobu, važno je biti otvoren te nastojati da okrivljavanje ne zasjeni raspravu i ne utječe na dječje stajalište. Djeci će najviše koristiti ako dobiju uravnoteženu, činjeničnu sliku događaja koji su doveli do obiteljskih sukoba, a nepotrebni detalji mogu potencirati intenzivne emocije i otežati razumijevanje. Važno je djetetu objasniti da katkad ljubav nije dovoljna da se riješe teški obiteljski problemi te istaknuti osobine i ponašanja koja su mogla pridonijeti da ishod bude bolji, poput samokontrole, razmišljanja, isprike, pridržavanja obećanja, empatije, bolje komunikacije...

 

Treba upamtiti da dijete mlađe od šest godina ne može realno i  potpuno shvatiti što se događa kada se roditelji sukobljavaju. Ono u takvim situacijama ponajprije primjećuje samo negativne znakove – mimiku, silovito gestikuliranje i ljutit glas koji ga zastrašuje. Zato roditelji svojim ponašanjem u sukobu i načinom kako taj događaj objašnjavaju djeci, vlastitim primjerom najbolje pokazuju kako se i te krizne situacije, sastavni dijelovi života, mogu konstruktivno riješiti.

 

Odvajanje je bolno iako je kratkotrajno: kako umiriti dijete prije medicinske intervencije ili boravka u bolnici?

 

Djeca specifično poimaju vrijeme i bolest, te se njihovi doživljaji i reakcije bitno razlikuju od odraslih. Boravak u bolnici djetetu je stresno i strašno iskustvo, posebno zbog odvajanja od roditelja, prestanka svakodnevnih aktivnosti i rutine, nepoznatih aktivnosti i okoline... Dobrom pripremom strah, stres i tjeskoba, koje izaziva nužan boravak u bolnici, mogu se uvelike umanjiti, čime će se izbjeći eventualne posljedice hospitalizacije. Osim toga, informiranje djece o medicinskim intervencijama pozitivno je povezano s brzinom oporavka i kraćim boravkom u bolnici, a pridonijet će i suradnji djeteta s liječnicima i ostalim medicinskim osobljem.

         Bilo bi dobro da roditelji prije hospitalizacije djetetu što podrobnije opišu bolnicu u kojoj će boraviti, sobu u kojoj će biti smješteno, liječnike koji će ga pregledavati; trebali bi mu što razumljivijim riječima nastojati prenijeti kakvi će mu otprilike biti bolnički dani te kako izgledaju potrebne pretrage ili zahvati. Od pomoći mogu biti slikovnice s temom liječničkih pregleda i boravka u bolnici, ali i igranje "liječnika i pacijenta". Možete pokušati osmisliti i načine na koje bi dijete lakše moglo izdržati bol – reći mu o čemu može razmišljati kako bi skrenulo misli s bolnih podražaja, koje si ohrabrujuće rečenice može govoriti ili ponavljati u mislima. Trebalo bi mu svakako nastojati smanjiti strah od liječnika i istaknuti da su to osobe kojima se može vjerovati i obratiti za pomoć, čemu će u velikoj mjeri pridonijeti i vaš pozitivan stav o njima.

Prije odlaska u bolnicu svakako recite djetetu koliko ćete ga često posjećivati i koliko ćete vremena moći provesti s njim. Svakodnevni posjeti neobično su važni za dobru prilagodbu djeteta na bolničke uvjete.


Neki su rastanci konačni: kako djetetu objasniti smrt bliske osobe ili kućnog ljubimca?


Gubici su sastavni dio života. Bez obzira na to kada, koliko i koje smo gubitke doživjeli, oni su uvijek teški i potrebno je vrijeme da se prebole. Djeca doživljavaju gubitak različito od odraslih –ovisnija su o svojoj neposrednoj okolini, o odraslima koji se o njima brinu, pa je smrt bliskog bića za njih vrlo često povezana s intenzivnim osjećajima nesigurnosti i bespomoćnosti, a još si ne umiju racionalno i realno protumačiti što se dogodilo.

         Reakcija tako najčešće ovisi o dobi, odnosno o razvojnom stupnju djeteta. U dobi od jedne do tri godine djeca uglavnom nemaju pojam o vremenu, pa tako ni o budućnosti – ne znaju imenovati sve svoje osjećaje te na njih smrt i odsutnost podjednako djeluju. Djeca između treće i pete godine smrt smatraju nečim prolaznim, a što je prolazno, može se i promijeniti. Između šeste i osme godine počinju realnije poimati prirodu i posljedice smrti, no tek oko devete mogu potpuno shvatiti da je smrt nepromjenjivo stanje.

 

         Katkad dijete ne pokazuje reakcije koje odrasli očekuju, pa smatramo da nije svjesno gubitka i onoga što se zbiva oko njega. No, premda možda ne zna riječima jasno izraziti osjećaje ili živi u okolini u kojoj se ne osjeća dovoljno sigurno da ih pokaže, dijete zna da se nešto zbiva i osjeća da su ljudi oko njega tužni ili uznemireni.

 

         U procesu tugovanja djetetu ne treba lagati – bolje mu je dati točnu informaciju o onome što se dogodilo, ali na odgovarajući način koji će razumjeti. Smrt se ne bi smjela povezivati sa spavanjem, putovanjem, hospitalizacijom... Djetetu ne treba govoriti da je draga osoba zaspala, otišla na dalek put, u bolnicu ili slično. Prikladnije je reći mu okolnosti koje su rezultirale smrću (primjerice, dogodila se nesreća ili je osoba bila jako, jako bolesna i da su liječnici učinili sve što su znali, ali nisu je uspjeli izliječiti), kao i to da je taj odlazak nepovratan. Pokušaji da se dijete zaštiti davanjem nejasnih ili netočnih informacija mogu ga još više zbuniti i pridonijeti stvaranju fantazija. Ako je djetetova obitelj religiozna i taj će mu događaj, dakako, objasniti u skladu sa svojim stajalištima, no primjereno  njegovoj dobi. Dobro je da informaciju o smrti djetetu priopći bliska osoba – i to umirujućim glasom, držeći ga za ruku ili uz drugi tjelesni kontakt. Vrlo je važno dati djetetu do znanja da nije krivo za nečiju smrt, da je nije ono prouzročilo; treba mu objasniti da je ni odrasli nisu uspjeli spriječiti, iako su učinili sve da se to ne dogodi. Djeca između treće i sedme godine smrt katkad dožive kao kaznu, pa mogu reagirati tjelesnim simptomima ili poteškoćama sa spavanjem.

         Katkad je roditeljima teško nositi se s tugom djeteta koje je doživjelo gubitak, ali je potrebno da od njih i u takvoj situaciji dobije poruku kako su njegovi osjećaji u redu. U suprotnom će dijete prikrivati emocije i biti prepušteno svojoj tuzi, ljutnji ili osjećaju napuštenosti. Osim toga, prema ponašanju članova svoje obitelji dijete će spoznavati je li u toj zajednici dopušteno izražavati emocije ili nije. No, da intenzitetom svojih osjećaja ne bi preplavili dijete, odrasli bi trebali pred njim isticati i pozitivna očekivanja u budućnosti (reći mu, primjerice, da će sve biti dobro).

         Pri gubitku bliskog bića djetetu je poljuljan osnovni osjećaj sigurnosti, pa može postavljati pitanja o tome hoće li sada umrijeti još koja bliska osoba ili ono samo – ni tada mu ne treba davati lažna i izmišljena obećanja, nego ga valja umiriti iskrenim i toplim razgovorom, navesti mu realne činjenice i vratiti mu sigurnost riječima da ćete još dugo biti zajedno i brinuti se o njemu.

 

         Kao i odrasli, i djeca imaju potrebu razgovarati i prisjećati se umrle osobe, pa im to treba omogućiti. Želi li dijete u procesu tugovanja obitelji nastaviti sa svojim svakodnevnim aktivnostima, nemojte mu to zabranjivati ili ga na bilo koji način osuđivati – poznate situacije najvjerojatnije će ubrzati vraćanje njegova osjećaja sigurnosti i predvidljive životne rutine. No, također mu dajte vremena koliko mu treba da prihvati da je život sada nepovratno drukčiji.

 

Iskorak u veliki svijet: prilagodba na jaslice/vrtić i kako uspješno prebroditi dulje dnevno odvajanje?

 

Djeca se različito prilagođavaju boravku u jaslicama i vrtiću. Poneka se tijekom prilagodbe počnu ponašati kao kad su bila mlađa (vrate se u raniju razvojnu fazu). Mogu, primjerice, početi ponovno mokriti u krevet, buditi se noću, odbijati odlaske na kahlicu ili zahod i slično. No, to je normalno i vrlo će često uglavnom nestati čim dijete stekne povjerenje u tete i stričeke te s njima uspostavi emocionalnu vezu.

Iznimno je važno da roditelji tada ne ističu to ponašanje i ne prepričavaju ga rodbini i prijateljima: time bi se kod djece mogao pojaviti osjećaj srama ili stvoriti dojam da nisu dovoljno dobra, odnosno da nisu ispunila očekivanja.

 

Strpljenje i potpora roditelja ubrzat će djetetovu prilagodbu na jaslice ili vrtić, kao i poštovanje njegovih osjećaja ljutnje, tuge ili nezadovoljstva. Slijedite pritom njegov tempo i pustite da samo počne razgovarati o tome što se u vrtiću događalo i što je ondje radilo. Ne želi li o tome razgovarati, ne mora! Vi svakako razvijajte odnos povjerenja s vrtićkim odgojiteljima jer ćete tako djetetu poslati poruku da su i vrtić i jaslice okruženja u kojima se može osjećati dobro i sigurno. Većina djece prilagodi se novoj okolini za tri do šest mjeseci.

 

         Bilo bi poželjno da, barem tijekom prilagodbe, svaki dan nakon boravka u jaslicama i vrtiću odvojite malo više vremena za maženje i igru s djetetom, jer ćete mu tako omogućiti da s vama, u opuštenome i poznatom ozračju, podijeli nova iskustva. Naravno, nerealno je očekivati da će dijete sa svima iz svoje skupine biti prijatelj i da će ondje uvijek sve biti sjajno. Takvim biste očekivanjima mogli samo potaknuti tjeskobu i uznemirenost djeteta koje se prilagođava novoj okolini.

         Katkad svakodnevna priprema za jaslice ili vrtić postaje iznimno zahtjevan zadatak i za dijete i za roditelja. Razlozi se mogu dovesti u vezu s osobinama djeteta, s vrtićkim okruženjem ili događajima u obitelji. Dijete može odbijati vrtić nakon izostanka zbog bolesti ili godišnjeg odmora. No, dodatno zbunjuje to što i djeca čija je početna prilagodba vrtiću ili jaslicama bila lagana i bez većih poteškoća, mogu početi odbijati ići u te ustanove. No, u pozadini djetetova odbijanja odlaska u vrtić najčešće je tjeskoba.

         Nekoj je djeci vrlo težak svakodnevni prelazak iz kućnoga u vrtićko okruženje i u takvim slučajevima može pomoći i to što ćete djetetu kod kuće postaviti zadatke i zanimacije primjerene njegovoj dobi i stupnju razvoja, poput igranja vrtića s lutkama i plišancima, čitanja slikovnica o vrtićima i razgovora o njima, zajedničkog smišljanja strategije koja će mu pomoći u svladavanju zahtjevnih situacija kao što je odvajanje od roditelja. Cilj je da prevlada anksioznost i lakše svlada izazov nužnog odvajanja, pa stalni boravak kod kuće do polaska u školu sigurno ne bi bio od najveće koristi za dijete.

 

Važno je da roditelj uspije kontrolirati vlastitu anksioznost zbog odvajanja od djeteta, čemu će pridonijeti sigurnost u odluku da je vrtić, u određenoj fazi razvoja, najbolje mjesto za dijete, te osjećaj povjerenja prema djetetu – da će ono uspjeti svladati sve izazove koje nova sredina pred njega postavlja.

 

         Neka djeca teže prihvaćaju vrtićka pravila. Starija se znaju žaliti da im je u vrtiću dosadno, pa bi tada bilo dobro razgovarati s njima o tome što bi voljela raditi, doznati postoje li u vrtiću kakvi dodatni programi i uključiti ih u njih. Razgovarajte o svim svojim i djetetovim nedoumicama i s odgojiteljicama, a možda i s drugim stručnjacima (pedagozima, psiholozima, defektolozima...) koji rade u vrtiću ili s vrtićkom djecom. Uz zajednički trud i suradnju svih uključenih, vrtić djetetu može biti mjesto na kojem će u igri i veselju na najbolji mogući način svladati još jedan razvojni zadatak.

 

DIJETE I TV

 

Prve godine djetetova života važno su razdoblje za razvoj mozga. Mozak djeteta najbolje se razvija kada prima podražaje iz različitih izvora, ali neposrednim iskustvom svih osjetila, a ne putem ekrana. U tom razdoblju važno je uspostaviti izravnu interakciju s djetetom, razgovarati s njim, poticati ga na igru i istraživanje kako bi se pravilno razvijalo. Gledanje televizijskih programa u ranoj dobi opterećuje osjetila i mozak djeteta vrlo intenzivnim i agresivnim podražajima, što može izazvati poteškoće u usmjeravanju pozornosti, ali i usporiti razvoj govora i komunikacijskih vještina. Umjesto toga, s djetetom se treba igrati, poticati ga na tjelesnu aktivnost, maziti se s njim, pričati mu, čitati i pjevati. Smatra se da dijete mlađe od dvije godine uopće ne bi smjelo gledati televiziju. I nakon druge godine, kada gleda televizijski program primjeren svojem uzrastu, dobro je vrijeme provedeno pred ekranom ograničiti na razumnu mjeru (primjerice, na manje od sat vremena dnevno). Također je dobro zajedno gledati program, razgovarati s djetetom o onome što se događa na ekranu, objašnjavati mu i komentirati, te tako poticati komunikaciju s djetetom i zadržavati ga u "stvarnom" svijetu.

01
02
03
04
05
06
07
08
09
10
11
12
13
14
Powered by Hoola.