Ispisi stranicu
Posalji stranicu mailom
Sitemap
Roditeljske kompetencije

Imam sina od 6 godina i do prije otprilike dva mjeseca je išao u predškolu veselo, jedva je čekao da ide. Veselo je išao i bakama koje su blizu nas, spavao kod  njih, družio se. Sada ne želi nikuda bez mene, ne želi u vrtić, plače, srami se svega.

Za otkivanje uzroka toga što se događa, bilo bi dobro da se prisjetite je li se dogodilo nešto što ga je uplašilo te kakve su se točno promjene događale u obitelji kad je njegovo neuobičajeno ponašanje počelo. Strah se kod djece pojačano javlja u dobi od oko 5 godina, no to je individualno za svako dijete. Tada se počinju bojati nekih čudnih bića, vještica, čudovišta i slično te im jako radi mašta, puno zamišljaju te ih i to zna strašiti. Ta pojava je razvojno normala i kroz neko vrijeme prođe. No, važno je vidjeti čega se Vaše dijete konkretno boji i je li imalo neko zastrašujuće iskustvo. Možete razgovarati s njim o tome što ga straši. Prije spavanja ili dolaska u novi prostor možete provjeriti da nikoga nema u sobi kako bi se osjećao sigurnim ili mu dati neku igračku da ga čuva. Isto tako mu možete dati i po odlasku u vrtić nešto što će ga „čuvati“. Važno je da se njegov strah shvati ozbiljno i da mu se kaže da je u redu bojati se. Izbjegavti nešto poput ideje da se dečkići ne boje, da treba biti hrabar, da je curica ako ga je strah i slično. Imati puno strpljenja, provjeriti sva mjesta kad se boji nečega da su sigurna, da se nitko ne skriva. Također, možete mu reći da su u vrtiću tete te koje ga čuvaju i da ste se Vi dogovorili s njima da će paziti na njega i štititi ga, ali to trebate reći i tetama. U toj dobi se javljaju razne fantazije pa i njih možete iskoristiti kako biste ga potaknuli da sam pronađe osjećaj sigurnosti u smislu nekih superjunaka ili super moći koje mu pomažu. Svakako je važno da ga ne silite ni na što, da puno razgovarate s njime i objasnite mu da mu se ništa neće dogoditi i što ga sve može zaštititi i čuvati. S odvajanjem možete ići postupno i svakako mu reći kad i kuda odlazite te kada ćete se vratiti i prebacivati svoju zaštitu na druge kad Vas nema u blizini.

Moja  djevojčica ima 5 i pol godina i ima problem s noćnim mokrenjem. Dnevnih pelena se ostavila vrlo rano, a noćno mokrenje je počela usvajati kasnije. No, promijenila sam posao te radim noćnu smjenu i sad ona uredno svaku noć mokri u krevet.

Kako djeca na svaku promjenu u životnoj rutini reagiraju, tako je Vaša curica reagirala i na promjenu Vašeg radnog vremena te se vratila na prethodnu fazu, odnosno, opet je počela mokriti u krevet iako je uspjela ostajati suha noću 5 noći za redom. No, to je i Vama i njoj dokaz da je ona to već naučila i da ona to može. Objasnite joj da se to nekoj djeci događa, da je to normalno i da ju ne treba biti sram. Pružite joj jako puno nježnosti, podrške i razumijevanja te ju bodrite kako znate da ona to može. Natavite s crtanjem sunca kad ostane suha tu noć. Neka ih crta ona sama i neka ih lijepi na jedno mjesto. Kad ne uspije, ne trebate crtati ništa. Nedostatak sunca je također informacija za sebe, a dijete nema osjećaj da je dobilo neku kaznu (kišu) čak i kad se to ne komentira. Pitanje buditi noću ili ne je diskutabilno i ovisi o djetetu s kojim se provodi ta metoda. Metoda sama po sebi nije loša ako se primjenjuje razumno i ne remeti količinu djetetovog sna te njegov biolški ritam spavanja. Također, dobro je biti konzistentan u primjeni jedne metode jer mijenjanje rutine kad je hladno ili kad je bolesna može produžiti proces učenja. Kod primjene metode buđenja noću je važno da se dijete u potpunosti razbudi i samostalno ode mokriti. Potrebno ga je probuditi prije nego se pomokrilo, odnosno odrediti vrijeme u kojem se dijete najčešće pomokri i buditi ga prije kako bi se pomokrilo na wc. Važno je da dijete samostalno i budno ode na wc te to potiče razvoj regulacije organizma vezano za mokrenje noću. Ovisno koliko se puta Vaša curica noću pomokri u krevet, toliko joj je potrebno buđenja. No, uglavnom jedno buđenje bude dovoljno, naravno ako se tada i pomokri na wc. Navodite kako joj reducirate tekućinu prije spavnja što je također uputno. Možete joj i ostaviti kraj kreveta ručnik i suhu pidžamicu ili nešto drugo u što se može presvući kad se pomokri u krevet i staviti si da leži na suhom. Važno je da sve radnje vezano za brigu oko suhoće i noćnog mokrenja prepustite njoj. Ne kao kaznu, već kao povjerenje da ona to sve može samostalno naučiti i savladati taj izazov. Odabir metode koju biste koristili ovisi o Vama i Vašoj curici. Pokušajte se i s njom dogovoriti oko toga, ali svakako vodite računa da noćno mokrenje ne bude tema u obitelji o kojoj se stalno razgovara i koja predstavlja neki veliki problem. To je izazov za Vašu curicu koji će ona sigurno uspješno savladati i važno je da joj svi odašiljete tu poruku.

Treba mi savjet u vezi moje dvogodišnje djevojčice. Veselo  je i vedro i sve je super osim bubica koje je često spopadnu. Znam da je to faza koja je normalna u drugoj godini, kad se dijete nađe na razmeđi između onoga što može i što misli da može i hoće, pa se javlja tvrdoglavost i provale bijesa. No svako jutro nam počinje pričom oko ustajanja i oblačenja i njenim neću te ne razumijem kako se nositi s tim ponašanjem i s njenim ispadima bijesa naizgled bez razloga.

Za početak je važno napomenuti da su ove teškoće koje navodite vezano za ponašanje Vaše djevojčice dio normalnog razvoja. Kod neke djece je to jače izraženo, a kod neke slabije. To ovisi i o samom temperamentu djeteta. U dobi od oko dvije godine djeca ulaze u razvojnu fazu koju karakteriziraju česta odbijanja onoga što se traži od njih. Oni polako počinju ostvarivati svoju samostalnost, imaju vlastite želje te testiraju roditeljske granice. Kad nije po njihovome i ne dobiju ono što žele, javljaju im se razne emocije poput nezadovoljstva, ljutnje, tuge i bijesa. No, oni su još nisu u stanju prepoznati svoje emocije i što im se događa te ne znaju kako reagirati. Na kraju često to završi ispadima bijesa, agresivnošću, vrištanjem i vikanjem. Zadatak je roditelja uputiti dijete u svijet emocija te kako ih proživjeti i pustiti ih iz sebe van. Kako biste se lakše nosili s tim ponašanjima, ali i pomogli svojoj curici, važno je da Vi pokušate ostati smireni u toj situaciji. U tome Vam može pomoći da obratite pažnju na disanje, osjetite čvrsto podlogu pod nogama ili pratite vlastite otkucaje srca. Također, važno je da pokažete svom djetetu da možete podnijeti njezinu ljutnju i bijes. Kad počnu ispadi bijesa možete joj reći da vidite da je ljuta ili neku drugu emociju koju vidite, jer nije dobila to što želi ili jer se treba ustati i spremati za vrtić. Da je u redu da bude ljuta. Ostanite uz nju, nemojte ju ignorirati, nego ju pustite da se „ispuše“. Možete ju pitati da li želi da ju zagrlite ili nešto drugo za što mislite da bi joj olakšalo. Ako kaže da neće, to je isto u redu. U takvim ispadima bijesa, kod djece se miješaju osjećaji ljutnje i tuge, a kad se smire ostaje im samo tuga. Kad se smiri možete ju zagrliti i maziti te razgovarati s njom da ponekad ne dobijemo ono što želimo i da nas to ljuti. Recite joj što Vi radite kad ste ljuti i ponudite joj da to radite zajedno. Što se tiče udaranja nogama i rukama, tu budite jasni i recite joj da to ne smije smirenim tonom, ali ozbiljno i sigurni u to što pričate. 

Kako biste smanjili čestinu takvih „alarmantnih“ situacija možete joj ponuditi da primjerice kad se krećete oblačiti, ona odabere između dvije opcije što bi danas obukla te joj pustite što više samostalnosti u svemu što radi, naravno vodeći računa o njenoj sigurnosti. Razgovor u kojemu uvažavate djetetove želje i prijedloge, čak i kada se na kraju ne složite s njima, može puno pomoći. Također, pronađite način da sve ono što ona radi, a ne smije ili je opasno za nju, ipak na neki drugi način može i smije. Ovo je jedna razvojna faza koja će se vjerojatno ponoviti na neki drugačiji način kad Vaša djevojčica uđe u pubertet. Zato je važno da joj pružite podršku i poštujete njezine želje i potrebe, ali i da jasno postavite granice. Dakle, potrebno je dogovoriti što ćete i kako, primjerice kod oblačenja. Tu budite spremni na pregovor i promjenu mišljenja, ali samo onoliko koliko je Vama u redu. I tu jasno povucite granicu. Ako ona krene preko granice i želi opet promijeniti Vaš dogovor, važno je da joj date do znanja da promjene nema jer ste se dogovorili i tu ste povukli granicu. Ona će protestirati, no tu je važno i da Vi naučite istrpiti ljutnju djeteta i dati joj do znanja da Vi možete preživjeti njen protest. Na taj način ćete joj granicama, koje mogu biti fleksibilne i prilagodljive, ali zato što Vi i Vaša curica to želite obje i tako se dogovorite, osigurati siguran i slobodan razvoj samostalnosti unutar zadanih okvira koji ju ujedno i štite od nekih njenih opasnih ideja i istraživanja. Iako djeluje paradoksalno, samostalnost se najbolje razvija unutar jasno postavljenih granica. Možda će Vam se činiti da se sa svojom curicom ne možete oko puno toga razgovarati i pregovarati, ali ona može izabrati između 2 opcije te joj to treba davati jer se ona sada pokušava izboriti za vlastito odlučivanje o sebi. Naravno, za to je još premala, no sigurno ima dovoljno prostora za njene odluke unutar Vaših okvira.

Imam curicu od godinu dana i nikako da krene spavati kroz noć. Čak smo i savladali da se budi svakih sat do dva. Uzela bi dudu, napila se, malo bi se pomazili i zaspala bi, ali u zadnje vrijeme bude po sat vremena budna. Često zaspe na meni i onda se probudi čim ju spustim.

Djeca su međusobno različita te imaju različite potrebe i navike u spavanju. Kao što se i mi odrasli budimo više puta noću, bude se i djeca. No, mi smo naučili kako se samostalno uspavati te se niti ne sjećamo da smo se budili, dok je djeci potrebna naša pomoć i angažman kako bi ponovno zaspali. Također, biološki ritam sna se mijenja razvojem djeteta te je moguće da dijete koje je u početku spavalo s jednim ili dva buđenja noću, odjednom počne imati česta noćna buđenja i treba mu dugo da zaspe. Kod spavanja i po danu i po noći se preporuča imati rutinu, odnosno otprilike u isto vrijeme odlaziti na spavanje. Također, vrlo je važno da se dijete stavi na spavanje na prve znakove umora jer tada najlakše i najbrže zaspi. Ako su preumorni, to također otežava usnivanje. Ono što bi moglo pomoći Vašoj curici da lakše zaspi noću kad se probudi je da se nauči samostalno uspavljivati. Djeca sa 7 do 8 mjeseci su već dovoljno zrela da mogu naučiti tu vještinu te ju najčešće nauče sama do 2 godine starosti, no mala pomoć može ubrzati proces i Vama olakšati noćna buđenja i uspavljivanje. Prije spavanja vrlo vjerojatno imate neki ritual koji zajedno radite. To može biti kupanje, maženje, pjevanje, čitanje slikovnica i slično. Ako imate i podoj prije spavanja, važno je da Vam curica ne zaspi na dojci. Metodu koju koristite za uspavljivanje možete postupno smanjivati na način da je Vaš angažman oko uspavljivanja postupno sve manji i manji te kraće traje do trenutka kad će se ona moći uspavati sama bez da ste Vi uz nju u sobi. No, do toga će sigurno proći još neko duže vrijeme, važno je da napredujete malim koracima i prilagođeno potrebama Vaše curice. Na primjer, ako Vaša curica sada zaspi dok ju nosite, pokušajte ju polegnuti i biti uz nju te ju lagano ljuljati, pa ju onda samo maziti, pa onda samo sjediti kraj kreveta i pjevušiti, pa sjediti malo dalje i tako postupno smanjivati svoj angažman oko njenog spavanja. Također, kad se budi noću, pokušajte ju ne podizati odmah nego ju umiriti u njenom krevetiću ako uspijete. Ako ne, naravno da ćete ju uzeti na sebe. Ako Vam je to zgodno, možete i dječji krevetić privući uz svoj krevet i spustiti ogradicu koja se nalazi između te na taj način možete kad se curica probudi, približiti joj se da Vas osjeti, pomaziti ju i na taj ju način umiriti. Važno je da tada koristite što manje podražaja kako bi ju što lakše vratili u san.

Molila bih vas za pomoć.  Iskreno sam umorna i neispavana, imam blizance od 2,5 godine, curicu i dečka i ne znam kako da ih prestanem dojiti, ne mogu, a moram jer sam u trudnoći uništila kuk i moram početi piti lijekove što do sada nisam koristila jer dojim, ali bol postaje toliko neizdrživa.  Isto tako ne znam kako postupiti s njima što se tiče pelena, žele ju skinuti ali tutu ili wc školjku odbijaju već se radije  pomokre u gaćice.

Kao što svaki roditelj djeteta u dobi od dvije i pol godine zna, njega i odgoj djece ove dobi mogu biti doista velik izazov. Dodamo li tome činjenicu da ste majka blizanaca, te da navodite da imate i zdravstvenih problema i trpite neizdržive bolove, potpuno je razumljivo da se osjećate iscrpljeno i da Vam uistinu nije nimalo lako.
Iz Vašeg sam pitanja razumjela da Vas zabrinjavaju dvije stvari – jedna se odnosi na to kako prestati dojiti vaše dvoipogodišnje blizance, a druga na to kako ih odviknuti od pelena i priviknuti na vršenje nužde na tuti ili wc školjci. Bilo bi važno odrediti koja Vam je od ove dvije stvari prioritetnija i njoj dati prednost, te izbjeći istovremeno uvođenje dvije velike promjene u životu Vaših blizanaca.
Iz vašeg se upita vidi da ste brižan roditelj i da Vam je stalo do dojenja. Budući da ste u tome ustrajali pune dvije i pol godine, usprkos jakim bolovima, na čemu Vam svakako treba čestitati, vjerujem da ste upoznati sa svim prednostima koje ono ima za vašu djecu  i svakako je pohvalno što niste odustajali iako Vam zasigurno nije bilo lako. Budući da niste napisali kako sada izgleda dojenje vaše djece (koliko podoja dnevno imate, u koje doba dana dojite, koliko drugih obroka dnevno vaša djeca imaju i slično), odgovor će biti nešto širi i općenitiji i moguće je da ste neke od ovih stvari već napravili. Kao što je to slučaj i s mnogim drugim stvarima u životu, i za prestanak dojenja je važno odabrati pravi trenutak – onaj kad se Vi osjećate spremno i kad se Vašoj djeci ne događaju neke druge značajne promjene poput, primjerice, preseljenja, polaska u vrtić ili, kao što smo već spomenuli, odvikavanja od pelena. Važno je odabrati vrijeme kad se djeca osjećaju sigurno u predvidivoj svakodnevici kako bi prilagodba na ovu značajnu promjenu prošla što glađe. Također ne bi bilo dobro započinjati s odvikavanjem od dojenja u trenutku kad je Vaše dijete bolesno ili na njemu uočavate neke druge znakove lošeg raspoloženja, promjene u spavanju, apetitu i slično. Odvikavanje od dojenja je proces koji je dobro provesti postepeno i tijekom kojeg je važno imati podršku partnera. Za početak, ograničite broj podoja u danu, odnosno situacije u kojima dojite djecu. Pokušajte prepoznati koji je podoj u danu njima najdraži (npr. onaj pred spavanje, prvi jutarnji ili onaj iza vrtića, ako Vam djeca idu u vrtić) i s tim podojima nastavite kao i obično, a započnite s postepenim ukidanjem ostalih, Vašoj djeci manje važnih podoja. Ukoliko je Vašoj djeci najvažniji večernji podoj, podojite ih kao i obično, ali nemojte dozvoliti da Vam zaspu na prsima. Umjesto toga ih uspavajte na neki drugi način (maženjem, pričicom i slično). U vrijeme onih podoja koje ste eliminirali povedite djecu na mjesta gdje inače niste dojili (na igralište, u trgovinu ili samo drugu prostoriju) i uključite ih u aktivnosti u kojima ćete zajednički sudjelovati. Tijekom odvikavanja od dojenja važno je djeci pružiti više topline i nježnosti kako bi imala osjećaj sigurnosti, pa obratite dodatnu pažnju na iskazivanje puno, puno ljubavi i nježnosti – mazite se, grlite i ljubite. Odivkavanjem od dojenja Vaša djeca ne gube samo izvor hrane, nego i omiljeni izvor utjehe, pa se može dogoditi da utjehu počnu tražiti u nekom predmetu (priljubljivanjem uz jastuk ili neku igračku), sisanjem palca i slično. Ovakva ponašanja ne treba prekidati ili pokušati promijeniti, ona će sama s vremenom nestati. Pokušajte biti strpljivi. Postepenom smanjivanju broja dnevnih podoja dobro je dati vremena. Pratite reakcije svoje djece i ovisno o njihovoj prilagodbi određujte tempo. Neka će se djeca prestanku dojenja prilagođavati brže i lakše, a nekoj će trebati i nekoliko tjedana, pa možda i mjeseci. Kad jednom potpuno eliminirate obroke dojenja, posebno će biti važna podrška Vašeg supruga koji može, primjerice, stavljati djecu na počinak nekoliko dana dok Vas nema u kući (posebno ako ste kao zadnji podoj zadržali onaj pred spavanje). Ukoliko imate tu mogućnost, potpuno ukidanje obroka dojenja možete napraviti i kad ste u posjetu rodbini ili na godišnjem odmoru kako bi se djeca lakše prilagodila ovoj promjeni u ambijentu koji ih na podsjeća na dojenje. Smanjivanjem broja podoja smanjit će se i laktacija, pa ćete tako imati sve manje i manje mlijeka. Ukoliko osjetite bol i napetost u dojkama, možete se malo izdojiti. Međutim, i sa izdajanjem treba pratiti isti princip i postepeno smanjivati izdajanje kako biste svome tijelu omogućili da prepozna smanjenu potrebu za proizvodnjom mlijeka i smanjivanje njegovih zaliha. Ukoliko primijetite crvenilo, bolne kvržice ili imate povišenu temperaturu, javite se ginekologu jer to mogu biti znakovi upalnog procesa koji zahtijeva medicinsku pažnju.
Vaše drugo pitanje odnosilo se na to kako Vaše blizance odviknuti od pelena. Dok se na ovaj problem ranije gledalo kao na trening, tj. usvajanje vještine, moderna shvaćanja u prvi plan stavljaju spremnost na ovaj, za djecu, veliki i važan korak. Znakovi koji pokazuju da je dijete zrelo za odvikavanje od pelena su sljedeći: dijete nema potrebu za stalnim kretanjem ili stajanjem već je u stanju mirno sjediti neko vrijeme i zaokupiti se nečime; može čvrsto i uspravno sjediti; dijete razumije govor dovoljno da može slijediti uputu od dva koraka (npr. 'uzmi to i to i odnesi tamo'); može reći 'ne'; shvaća da stvari imaju svoje mjesto i samo ih počinje tamo stavljati; oponaša roditelja (ne samo da, primjerice, ponavlja neku gestu za Vama, nego Vas oponaša u igranju); obavlja nuždu u predvidivo vrijeme i može biti suho po sat-dva u komadu; svjesno je svog tijela i može Vas upozoriti da mu je pelena mokra i iskazati neugodu; zna da li je obavilo veliku ili malu nuždu i može (bilo kakvim rječnikom) imenovati što je napravilo – piškilo ili kakalo. Prije nego što krenete s odvikavanjem od pelena, važno je da dijete pokazuje sve ove navedene znakove zrelosti. Vaši su blizanci u dobi kada mogu, ali i ne moraju biti spremni za odvikavanje od pelena, stoga je važno da ih pažljivo promotrite i ocijenite jesu li spremni; ukoliko s odvikavanjem krenete prije nego što su Vaša djeca za to spremna, nećete postići željeni cilj, a vjerojatno je da ćete sebi priuštiti nepotreban izvor frustracije. Budući da ste naveli kako Vaša djeca zasada odbijaju tutu i wc školjku, te da ih uz to planirate odvikavati od dojenja (što Vam je, čini mi se, prioritetnije i hitnije, budući da ste pod jakim bolovima), možda ne bi bilo loše da zasada još malo pričekate s odvikavanjem od pelena. Vrlo je važno da Vaša djeca ne osjećaju pritisak, već samo roditeljsku podršku i poticaj. Odvikavanje od pelena je ponekad vrlo složeno i, kao i s odvikavanjem od dojenja, vrlo je važno izabrati dobar trenutak.

Imam curicu od 22 mjeseca koja prije spavanja obavezno siše palac. Dudu nije nikad koristila, a sisanje je još izraženije otkad više ne dojim (17 mj.). Uz sisanje, drugom rukom me stalno poteže za majicu ili grudnjak. Voljela bih je odučiti od tih navika jer uskoro stiže prinova, ali ne znam kako. Pokušala sam je držati za ruke, ponekad pristane na to, a češće ne.

Razumijemo vašu zabrinutost jer zaista sisanje palca nakon šeste godine može biti problem, kako zbog iskrivljenih zubi tako i zbog emocionalnih poteškoća.
Vaša curica siše prst jer si na taj način produljuje ugodu koju je imala kada je sisala. Prema onome što ste napisali  nije potrebno brinuti se,  jer ona to radi samo prije spavanja. Osim toga ona je premlada da bi to bio problem, jer sisanje palca se smatra problemom nakon 6 godine djetetovog života. Nastoje ignorirati navedenu radnju, nemojte joj zabranjivati da to radi i budite strpljivi, jer će to najvjerojatnije prestati raditi između 3 i 6 godine života. Napisali ste da čekate prinovu te upravo radi toga ne bi bilo dobro mijenjati navike vaše kćeri. Probajte ukoliko je moguće što više kvalitetno provoditi vrijeme s njom, čitajući joj i preko dana i prije spavanja, igrajući se s njom i sl. Njoj je upravo sada potrebna vaša podrška, jer će za nju dolazak nove bebe u obitelj biti vrlo vjerojanto velika promjena i ponekad joj neće biti lagano nosii se s novim ulogama. Razumijemo da želite najbolje za svoje dijete jer to rade odgovorni roditelji, no, najbolje što možete učiniti za nju u ovom razdoblju je da joj budete podrška.

Imam dvije curice u dobi od 4 g i 1 g.  Moje pitanje za stariju curicu je - kako ju odviknuti od konstantnog "cviljenja". Naime, dosta je mazna po prirodi, u principu sve što želi dobije (ne mislim na skupe igračke i sl. već npr. na odlaske na spavanje u 9:30 umjesto u 8:30 i sl), ali problem je kod samog pitanja :"Mama ja ne bih još išla na spavanje" i tu već krenu suze i cviljenje bez da sam joj dala odgovor, ili kad ne želi otići od bake u sekundi počne plakati. Gledajući sa strane nekako bi izgledalo da djetetu sve branimo (što je čista suprotnost istini) i da su suze jedino rješenje s kojim bi ona postigla što želi (naravno to se najviše događa u društvu). Svaka igra s prijateljima završava plačom, tj. u igri joj netko oduzme igračku, ona neće niti pokušati pitati i tražiti ju nazad (iako smo dosta o tome razgovarali i pokušavala sam joj objasniti da kad nešto želi nazad da zamoli i uzme) već dođe k meni ili ocu i počne doslovno cviliti. Za mlađu curicu me zanima na koji način ju uspavati a da se ne počne doslovno izvrtati po rukama, vrištati i sl. Za razliku od starije curice "jačeg je karaktera", sve što ju zanima će uzeti i nije bitno je li dijete njezine dobi ili starije, doslovno će se izboriti za njoj zanimljiv predmet. Kad je njezino spavanje u pitanju, ne može gledati od umora, ali jednostavno se bori i s nama i sa samom sobom da ne zaspe, uspavljivanje traje i preko sat i pol vremena, i u krevetu ju pokušavam uspavati i na rukama i hodanjem po kući i sjedenjem na balkonu ali jednostavno ništa ne funkcionira do onog trenutka do kad ona ne izgubi snagu i jednostavno zaspe. Pokušavala sam i sa kupanjem i sa pričama i sa laganom muzikom ali ništa ne funkcionira.

Cmizdrenje samo po sebi nije znak da su roditelji previše popustljivi prema djeteu i da je dijete razmaženo, a najviše je prisutno u dobi od tri do šest godina, različitim intenzitetom kod različite djece. O razmaženosti možemo govoriti kada dijete uglavnom dobiva puno toga što želi, a malo toga što mu je potrebno pa je važno da roditelji sebi osvijeste koliko je važno da nekim djetetovim zahtjevima kažu „ne“ i da ta riječ može ponekad biti najveći izraz ljubavi. Djeca su češće sklonija „cmizdriti“ kad su gladna, umorna, pred bolest, uzbuđena ili bez dovoljno poticaja. Može se pojaviti kao reakcija na izgovoreno roditeljsko „ne“ ili kada ga dijete očekuje. Nekim postupcima roditelji mogu spriječiti pojavu „cmizdrenja“ ili smanjiti učestalost takvih ponašanja kod djeteta, te doprinijeti tako razvoju djetetove samoregulacije emocija, odnosno pomoći djetetu da svoje osjećaje prepozna te ih izrazi i s njima se nosi na primjeren način. Kada Vam se dijete obrati, saslušajte ga, a ako to niste u mogućnosti u tom trenutku, pošaljite mu janu poruku da Vas zanima što Vam želi reći i da upravo zbog toga treba pričekati da mu se možete u potpunosti posvetiti. Kada Vam se dijete obrati „normalnim“ tonom glasa, dajte mu do znanja da to cijenite. Budite dobar model načina na koji se mogu iznositi zahtjevi, potrebe i želje te zastupati sebe u odnosima s drugima. Razgovarajte o osjećajima na način da imenujete vlastite osjećaje i provjerite osjeća li se dijete onako kako ste Vi to „iščitali“ iz njegovog ponašanja, povežite osjećaje s određenom situacijom i pokažite svojim ponašanjem različite strategije primjernog nošenja s osjećajima (primjerice, kada sam ljuta, pomaže mi da duboko udahnem i malo odem na balkon i onda razgovaram o tome; kada sam tužna, pomaže mi kada me zagrliš). Nastojte djetetu poslati poruku da ćete s njim razgovarati kada Vam se obrati „normalnim“ tonom jer mu reagiranjem na „cmizdrenje“ dajete pažnju, a i negativna je pažnja zapravo pažnja i samo učvršćuje ponašanje koje joj je prethodilo. Ukoliko mislite da ćete popustiti u zahtjevima ili ograničenjima koja ste postavili djetetu, nemojte ih ni postavljati ili odustanite i prije nego što dijete počne cmizdriti, a ne nakon višeminutnog djetetovog cmizdrenja kada ste i Vi već ljuti. Ponekad pomaže i humor koji je svojevrstan distraktor te preusmjerava djetetovu pažnju (primjerice, pitajte dijete „Čuješ li ti nekakav zvuk? Otkuda misliš da dolazi? Idemo pogledati iza ormara?“). U zastupanju sebe u odnosima s vršnjacima, može također pomoći imenovanje emocija koje prepoznajete kod svoje djevojčice i razgovor o mogućim scenarijima – što bi sve mogla napraviti u situaciji kada joj netko uzme igračku, te čitanje slikovnica s takvom tematikom i razgovor o njima. Važno je da djevojčica ima priliku družiti se s vršnjacima i na taj način vježbati vještine samozastupanja.
Vezano uz uspavljivanje Vaše mlađe djevojčice, važno je za početak reći da niste jedini roditelj koji se suočava sa teškoćama usnivanja svog djeteta i da je posebno važno ne potcjenjivati dijete već biti imati sigurnost u to da svako dijete može naučiti zaspati. Kao i općenito u odnosima roditelja i djece i ovdje vrijedi pravilo da treba biti pošten i ne koristiti „trikove“ koje će dijete brzo otkriti i na svoj način ponovo dovesti roditelja u situaciju da smišlja nove, te da treba biti siguran u svoju roditeljsku ulogu. Kad je vrijeme za spavanje, dijete položite u njegov krevetić, nakratko ga umirite i napustite sobu. Takvim mu ponašanjem šaljete poruku da ga volite, da je vrijeme za spavanje i da ono može zaspati. Ukoliko dijete plače pokušajte ne reagirati odmah, nego s malom odgodom i onda mu se javite, pomazite ga bez vađenja iz krevetića, bez puno riječi i intenzivnih emocionalnih reakcija i ponovo napustite sobu. Ponekad je to roditeljima veoma teško, te ne treba biti izrazito strog u pridržavanju uputa, ali osnovna načela vrijede – svojim postupcima dodatno ne uzbuditi dijete i poslati jasnu poruku djetetu da ga niste napustili. Naravno, i odrasli i djeca međusobno se razlikuju u načinu funkcioniranja sustava za uspavljivanje i razbuđivanje u mozgu, pa postoje oni koji i u odrasloj dobi teško usnivaju i oni koji se teško bude. Ukoliko se Vaša djevojčica teško umiri prije spavanja, bilo bi posebno važno da vrijeme prije spavanja bude vrijeme mirnijih aktivnosti u kojem su i svi podražaji iz okoline pomalo „prigušeni“, znači bez igara koje razbuđuju (primjerice, škakljanje), glasne glazbe ili dinamičnih crtića, puno gostiju i slično. Moguće je da se teškoće usnivanja pojavljuju jer je dijete „preumorno“ te se zbog umora teško umiruje, što sigurno imate i kao vlastito iskustvo. Nastojte ustaliti ritual odlaska na spavanje, te od njega ne odstupati previše i u pogledu vremena odlaska na spavanje, mjesta spavanja i sadržaja samog rituala. Rituale prilagodite svojim i djetetovim potrebama, a mogu uključivati kupanje, čitanje priče ili pjevanje uspavanke, pozdrav sa svim ukućanima (dijete svima maše „pa-pa“ za laku noć) i veliki poljubac. Pri tome je dobro da se u uspavljivanje uključi roditelj koji je smireniji i strpljiviji u tom trenutku kako bi i svojim ponašanjem i stavom slao umirujuću poruku djetetu. Osim po tome koliko se lako uspavamo i razbudimo, razlikujemo se i po tome koliko nam je sna potrebno, što ponekad ovisi i o tome kakav nam je bio određeni dan. Iz Vašeg je upita vidljivo da mnogo razmišljate o svojim kćerima i svakim ih danom sve više upoznajete. Tako ćete upoznati i potrebe za snom Vaše mlađe djevojčice što će Vam omogućiti da i ove opće smjernice prilagodite baš Vašem djetetu te će se i odlazak na spavanje iz „borbe“ pretvoriti u ugodan završetak dana za sve. 

Moj sin je inače beba koja obožava kupanje od prvog susreta s vodom. Dva mjeseca na moru bio je glavna atrakcija na plaži jer se nije dao iz vode van za razliku od drugih malaca koji su vrištali pri samom dodiru s vodom.Tuširanje smo obavljali  vani na tušu i uglavnom je stajao ili sjedio i taj način kupanja je volio. Međutim po povratku s mora kupanje je postalo prava noćna mora i za njega i za mene. Već pri samom ulasku u kupaonu počinje se opirati, a kad ga spustim u kadu vrišti iz petnih žila i pokušava pobjeći. Čak sam mislila da mu je voda pretopla za razliku od temperature mora na koju je naviknut pa sam pokušala sa mlakom vodom, ali efekt je isti. Čini mi se da ima strah od samog zatvorenog prostora, kade, ne znam !? Osjećam se kao da ispočetka imamo adaptaciju na vodu i cijeli proces kupanja. Čim ga izvadim iz vode, kade smiri se. Ne razumijem što se tako naglo dogodilo. Nije bilo nikakvih šokova, tipa prehladne, pretople vode, šampona u oči, pada ili sl. Stvarno nema razloga da se boji, ili očito ipak ima.

Iz Vašeg pitanja smo razumjeli da je Vaš sin od samog početka dobro prihvaćao vodu i kupanje, štoviše, uživao je u kupanju do te mjere da su to i drugi primjećivali. Međutim, kažete da se nakon povratka s mora nešto promijenilo, te se sada dječak opire kupanju. Navodite da niste sigurni što bi tome mogao biti uzrok jer ovu promjenu u njegovom ponašanju ne možete povezati s nekim događajem koji je dijete mogao preplašiti. Razumljivo je da je ova promjena neugodna i Vama i Vašem sinu i da želite da se stvari čim prije vrate na staro, pa da kupanje ponovno postane nešto u čemu ćete zajednički uživati, a ne svakodnevna borba i muka. Doista nije lako odgonetnuti što je točan uzrok ovoj promjeni, predložit ćemo Vam da razmotrite nekoliko mogućnosti. Budući da navodite da su promjene nastupile nakon povratka s mora, da ste na moru bili dva mjeseca i da se on tamo nije kupao u kupaonici i kadi, čini nam se mogućim da je Vaš sin već zaboravio kako je kupanje ranije izgledalo. Njegov protest je možda način na koji želi reći da bi se radije kupao u moru ili vani na tušu kako je to do nedavno uobičajeno činio. Druga je mogućnost da se radi o fazi kada dijete pruža otpor, ne radi samog kupanja, nego radi iskazivanja i postizanja vlastite autonomije i samostalnosti. Razmislite odbija li on i neke druge stvari koje je inače rado prihvaćao, a čemu ne možete pronaći razlog. Također, moguće je da se tijekom kupanja ipak dogodilo nešto neugodno što ga je preplašilo i izazvalo odbojnost prema kupanju, ali Vam je možda promaklo. U svakom slučaju, čini se da je pred Vama jedan period, kako sami kažete, ponovne adaptacije na vodu i cijeli proces kupanja, koji ćemo Vam pokušati olakšati s nekoliko sugestija i prijedloga.  Ne znamo kako sada izgleda Vaš odlazak na kupanje (imate li ustaljen raspored tj. određeni dio dana kada se kupate, ima li dijete neke omiljene igračke za kupanje, kako ga točno kupate, kako je kupanje izgledalo prije odlaska na more tj. što ste tada činili tijekom kupanja i slično), pa će naš odgovor biti nešto općenitiji i moguće je da ste neke od ovih stvari već isprobali. Bilo bi dobro da sina pokušate podsjetiti na ono što je na moru volio činiti – možete mu dati da izabere neku igračku s kojom se igrao u morskom plićaku koju će ponijeti sa sobom u kadu ili ga zamoliti da Vas podsjeti kako je plivao („Pokaži mami, kako ti plivaš u moru?“). Pokušajte njegovo kupanje u kadi učiniti što sličnijim kupanjem na moru, razgovarajte s njim, komentirajte to što radite „kao ono kad ste bili na moru“. Možete pokušati i sa distrakcijom - skrećite mu pažnju na sitnice koje će ga zaokupiti – napunite kadu pjenom, nabavite nove igračke za kupanje ili obične šarene plastične šalice kojima on može ulijevati i izlijevati vodu do mile volje. Umjesto da kažete „Idemo se kupati“, recite „Pogledaj ovu šarenu lopticu. Hajdemo vidjeti kako se loptica kupa u pjeni“. Ako Vam se čini da mu je teško sjediti u kadi, zamijenite klasično kupanje kratkim tuširanjem, dozvolite mu da se igra s vodom, „sam se istušira“ (dok mu se Vi divite i hvalite ga), vrpolji se i prska – neka ima svu slobodu dok god time ne ugrožavate njegovu sigurnost. Kupanje ćete tako zasigurno otežati, ali ćete možda slomiti njegov otpor. Ukoliko sina kupate uvijek u isto doba dana, pokušajte ga okupati u neko drugo vrijeme – faktor iznenađenja također može biti saveznik u svladavanju dječjeg otpora. Također, možete zajedno sa sinom okupati neku njegovu igračku i to popratiti razgovorom o tome kako se njegova igračka osjeća tijekom kupanja – možda se i ona bojala kupanja, ali joj se jako svidjelo biti u toploj vodici s puno pjene i mjehurića. Svakako nije preporučljivo dijete prisiljavati na kupanje ako vidite da pokazuje jake reakcije straha. Budite strpljivi, dajte vremena i sebi i njemu na novo privikavanje na kupanje u kadi. Možda privremeno možete odustati od kupanja i sina prati frotirskom rukavicom, približavajući se onakvom kupanju na kakvo ste navikli malim koracima (npr. u početku pranjem samo nožica pod tušem, a ostatka tijela rukavicom, pa postepenim povećavanjem vremena boravka u kadi/kupaonici sve dok ne dođete do toga da kupanje izgleda kao prije odlaska na more.

Moja djevojčica ima  5 i pol godina te se u zadnje vrijeme budi noću uz plač, te kaže da ružno sanja. To traje više od pola sata ponekad mi probudi i novorođenče. Ne znam kako da joj pomognem. Ide u vrtić, a koliko sam primjetila to se događa najviše kad gleda loše stvari na tv kao crtani Ben-ten koji gledaju u vrtiću. Molim vas da mi date savjet kako se tada ponašati.

Iz opisa kojeg ste u pitanja naveli pretpostavljamo da se radi o noćnim strahovima. Strahovi u dječjoj dobi su uobičajeni i oni su normalan dio odrastanja. Tako su uobičajeni i noćni strahovi – dijete ružno sanja, budi se, plače, viče, uplašeno je, srce mu brže kuca. Noćni strahovi se obično javljaju tijekom prve trećine spavanja i obično traju desetak minuta, no moguće je i duže. Dijete se može buditi i do nekoliko puta tjedno. Različitog su trajanja i obično se spontano povlače.U situacijama kada se dijete budi noću i ružno sanja važno je ostati smiren. Budite uz dijete, utješite ga, zagrlite ga, mazite, nježno i tiho mu govorite i dajte mu do znanja da ste uz njega i da ćete biti uz njega dok se ne smiri i ponovo ne uspava. Ukoliko ste nervozni, uplašeni ili pod stresom vjerojatno ćete teže umiriti dijete. Iako će možda dijete imati otvorene oči, ono često nije budno i nije ga niti potrebno buditi. Ako se dijete probudi obično se neće sjećati sna ili će se sjećati samo dijelova. Dijete se ujutro najčešće neće ničega sjećati. Kako navodite da noćna buđenja Vašeg djeteta znaju trajati i do pola sata, te kako imate i malu bebu, pretpostavljam da nije lako ostati smiren i posvetiti se starijoj djevojčici tijekom noći. U pitanju ne navodite imate li kakvu podršku u brizi za dijete tijekom noći. Ukoliko imate odraslu osobu koja bi Vam mogla pomoći, želimo Vas potaknuti da ju svakako uključite u brigu oko djece u situacijama kada se starija djevojčica noću budi. Također, slijedeći savjeti mogu pomoći u situacijama kada se dijete boji, kada ima ružne snove i kada se budi noću:
1. Prihvatite dječji strah i nemojte ga umanjivati. Bilo da se radi o stvarnom ili nekom imaginarnom strahu, ono što dijete osjeća je stvarno. Strah je prirodna reakcija u situacijama kada se dijete boji. Poželjno je izbjegavati rečenice „nije to ništa strašno“ ili se ljutiti na dijete ako je uplašeno.
2. Svaka razvojna dob djeteta nosi sa sobom neke uobičajene strahove. Za razvojnu dob između pete i šeste godine uobičajeni su slijedeći strahovi: strah od nesretnih slučajeva, bolesti, mraka, imaginarnih bića, nepoznatih osoba, duhova, lopova, vještica, strah da je netko pod krevetom, strah od zvukova, strah da se majka neće vratiti kući ili da će joj se nešto dogoditi, strah od samoće. U toj dobi rastu i stvarni strahovi – od ozljeda, pasa, padova. To je inače vrlo strašljivo doba.  Poznavanje strahova uobičajenih za određenu razvojnu dob djeteta pomaže nam da bolje razumijemo dijete.
3. Pričajte s djetetom o njegovom strahu – razgovarajte s njim i pitajte ga čega se točno boji, pitajte ga kako mu vi možete pomoći, pričajte djetetu o svojim strahovima i kako ste ih prevladali. Recite djetetu da su strahovi normalni i da je u redu da se boji. Polako učite dijete da razlikuje san od jave.
4.  Igrajte se s djetetom ili promatrajte kako se dijete igra. Tako ćete moći saznati čega se dijete boji jer ponekad dijete niti ne zna ili nije svjesno čega se boji pa ne može niti izraziti ono što ga plaši. 
5. Ponudite djetetu da izrazi svoj strah kroz igru ili neku kreativnu aktivnost (crtanje, igranje lutkama,...), zajedno pronađite načine kako dijete može pobijediti ono čega se boji, budite zajedno strašni, plašite nekoga i slično.
6. Izbjegavajte djeci neprimjerene sadržaje koji ih mogu plašiti. Ukoliko ste primjetili da  se Vaša djevojčica više boji i budi tijekom noći, nakon gledanja neprimjerenog sadržaja na televiziji, izbjegavajte gledanje takvih sadržaja.
7. Primjenjujte određenu umirujuću rutinu prije spavanja – prije odlaska na spavanje bavite se mirnim i umirujućim aktivnostima, pomazite se s djevojčicom, ispričajte neku priču ili pročitajte omiljenu slikovnicu. Neka dijete ide na vrijeme spavati i neka spava dovoljno. 
8. Budite strpljivi – u tome nam pomaže promatranje strah kao prirodne reakcije djeteta na situaciju koja ga plaši. Strpljivost pomaže djetetu da lakše prebrodi strah ili da se s njim nosi.  
Također, važno je napomenuti da učestala buđenja noću i noćni strahovi mogu biti odraz napetosti, nazadovoljstva ili stresa uzrokovanog nekim drugim uzorocima i situacijama u obitelji. Kako navodite da imate i malu bebu, buđenje starije djevojčice noću može biti i posljedica dolaska prinove u obitelj. Rođenje brata ili sestre može biti vrlo stresno za starije dijete. Stoga, ukoliko vam se čini da bi noćna buđenja mogla biti povezana s tim događajem, porazgovarajte s djevojčicom o tome. Pitajte ju kako se osjeća vezano uz dolazak bebe, prihvatite da su moguće i pozitivne i negativne emocije (s jedne strane sreća i veselje, s druge nezadovljstvo jer majka više nije toliko dostupna te sada dijete dijeli majčinu pažnju s bratom ili sestrom). Vezano uz činjenicu da djevojčica u vrtiću gleda neprimjeren sadržaj i crtiće koji ju potencijalno plaše naša preporuka bi bila da svakako porazgovarate o tome i s odgajateljicama u vrtiću, te da zamolite da u to vrijeme Vaše dijete ima neku drugu aktivnosti ili da se gledaju sadržaji primjereni dobi djece i crtići kojih se djeca ne boje i koji ih ne plaše. Ukoliko će vam se činiti da ružni snovi i buđenja noću traju predugo (ukoliko ne prestaju i ukoliko traju duže od dva – tri mjeseca) ili ukoliko već sada imate osjećaj da vam je potrebna podrška, preporučamo da potražite individualnu stručnu pomoć psihologa ili liječnika.

Imam curicu od 8 mjeseci. Od trećeg mjeseca spava cijelu noć po 8-10 sati. Sa 6 mjeseci dojenje joj nije više bilo dovoljno pa smo uveli žitno-mliječne kašice prije spavanja (+dojenje) i funkcioniralo je do unazad zadnjih mjesec dana, kada je bez obzira na "kvalitetan" obrok počela da se budi nakon cca 6h sna, stoji u krevetiću i neće zaspati dok je ponovo ne podojim. Ne dešava se svaku noć, ali rijetke su noći koje uspiju proći bez buđenja. Mogu li išta poduzeti ili očekivati da će to noćno buđenje proći samo od sebe? Također, uz 3 kašice koje ima po danu (povrče/meso, voće, žitno-mliječna kaša), dojim je 3-4 puta i primjetila sam da se dojenje produžilo sa prijašnjih 10ak min na sada već i 20-30 min, bez obzira radilo se o uspavljivanju ili ne. Kada je pokušam "skinuti" pojavi se plač, a čini mi se kao da više "cucla" nego što zapravo jede. Flašicu odbija, kao i dudu. Možete li mi dati neki savjet?

Dojenje je najprirodniji i najzdraviji način prehrane za svako dijete i na tome Vam čestitamo. Vjerujemo da uživate u dojenju koliko i Vaše dijete. Ponekad nakon nekoliko mjeseci novog režima življenja uz dijete dolazi period kada se možete osjećati iscrpljeno i želite učiniti promjene ili Vas pak promjene u načinu prehrane ili ritma spavanja Vašeg djeteta zabrinjavaju. Dohranu provodite koliko čitam odlično i važno je da ste nastavili dojiti. Između šestog i osmog mjeseca uvodi se 2-3 obroka dohrane dnevno, a nakon devet mjeseci starosti djeteta  3-4 puta dnevno uz dojenje. Majčino mlijeko ipak neka ostane osnovni izvor hrane za prvu godinu djetetova života jer pomaže u razvoju mozga kao i razvoju tijela. Postoji termin " Skok u razvoju" koji može biti odgovoran za trenutnu situaciju koju prolazite. U tom periodu dolazi do povećane potražnje za mlijekom kod dojene djece  i nervoznija su, amjenja se i ritam spavanja. Skokovi u razvoju javljaju se  prvih dana po dolasku kući iz bolnice , sa 2-3 tjedna, 4-6tjedana, oko 3 mjeseca, 4, mjeseca, 6 mjeseci i 9 mjeseci života (manje-više). Pisani period kada se to događa nije nužno pravilo jer svako je dijete drugačije pa neka djeca skok u razvoju mogu imati npr.i sa 8 mjeseci.
Normalno je da se dijete u toj dobi budi noću za hranjenje. Rijetka dojenčad prespavaju noć bez buđenja prije godinu dana, većina ih se budi približno tri puta. Stoga prava ste sretnica jer ste i prije godinu dana imali prospavane noći. Vjerujemo da se Vaše dijete budi jer želi pažnju, maženje i Vašu blizinu. Ono Vas treba i želi zaspati uz miris svoje mame. Možete pokušati dati djetetu neki predmet sigurnosti. Djeca se vrlo brzo i često vežu za određeni predmet koji će im olakšati uspavljivanje. To može biti npr.dekica ili plišana igračka, a biti će djelotvornije ako ćete taj predmet vi držati neko vrijeme uz sebe kako bi na njega prenjeli svoj miris pa tek tada ga dali djetetu. Dojenčad imaju vrlo razvijen osjet mirisa i takav predmet često bude djelotvoran u umirivanju djeteta i pomoć da se dijete ne razbudi. Savjetujem Vam da ne nudite djetetu flaše ili dude. Dokle god možete izdržati takav ritam i nije škodljiv za Vaše zdravlje preporučamo Vam da ipak udovoljite djetetu potrebu za Vašom blizinom i dojenjem tokom noći. Vrlo brzo će doći period kada ćete morati uložiti puno truda kako bi Vam dijete mirno sjedilo u krilu i mazilo se s Vama, zato sada iskoristite priliku da se mazite što više jer takav kontakt pogoduje emocionalnom razvoju djeteta, ali i održava Vaš fizički aspekt stvaranja mlijeka što je iznimno važno.

Imam sinčića starog 3 i pol mjeseca koji siše palac! Znam da mu je to potreba, ali se bojim da će mu preći u naviku! Znam ljude od 30 godina koji se ne mogu riješiti te navike! Prihvatio je jednu dudu (nakon 10 koje nije) ali čim mu ispadne ponovno stavi palac! Da mu pustim palac, forsiram dudu ili nešto drugo?
I jako se mučimo sa dnevnim spavanjem, jako je umoran i kada ga uopće uspijem uspavati (najčešće na prsima) ima jako tanak san i probudi se već za pola sata nervozan jer se nije dosta naspavao! Imate kakav savjet?


Iz  Vašeg pitanja vidimo da ste zabrinuti jer Vaš sin star 3 i pol mjeseca siše palac. Kao nježnu i brižnu majku opterećuje Vas pomisao da bi dijete moglo imati tu naviku i kada bude starije ili čak i u odrasloj dobi. Kao i odrasli ljudi, djeca se povremeno uznemire i potrebna im je utjeha. U ovako ranoj dobi, djeci utjehu i umirenje često pruža sisanje. Tako ih umiruje kad sišu dojku, ali i svoju ruku, prste, dudu ili neke druge predmeta. Dakle, normalno je da se Vaše dijete koristi sisanjem palca kako bi se umirilo i utješilo se. Većina djece do otprilike dvije godine starosti spontano napuste sisanje palca i nađu neki drugi način samoumirivanja. No, čak i ako nastave do četvrte godine starosti nije potrebno inzistirati na odvikavanju od sisanja palca jer to neće imati nepovoljnih utjecaja na njihov razvoj. Kao zamjena za sisanje palca može se koristiti duda, no i to je navika od koje će se dijete jednom trebati odviknuti. Također, mogu se koristiti "ljubimci" kao predmeti pružanja utjehe poput dekica, plišanih igračaka i sličnih djetetu dragih predmeta koji mu pružaju umirenje. U ovako ranoj fazi razvoja, preporučam vam da pustite dijete da siše palac. Možete motriti uspavljuje li se on pomoću sisanja palca te mu s vremenom dati neku zamjenu, dudu ili "ljubimca" ili neki vaš zajednički ritual za uspavljivenja poput maženja, čitanja priča, pjevanja uspavanki i slično. Također, motrite koliko mu je sisanje palca učestala aktivnost tokom dana i ometa li ga u drugim aktivnostima jer mu je jedna ručica zauzeta sisanjem. Ako to primjetite, ponudite mu neki drugi predmet ili igračku s kojim se može zabavljati kako biste ga odvratili od učestalog sisanja. To učinite na način da mu izvadite palac iz usta i stavite mu igračku u ruke te se poigrate s njim.  Što se tiče spavanja po danu, djeci njegove dobi potrebno je par kratkih dnevnih spavanja, no to je vrlo individualno, odnosno različito kod svakog djeteta. Uglavnom je djeci te dobi dovoljno do 5 sati dnevnog sna raspoređeno u par kraćih spavanja. Dobro bi bilo da imate određeni raspored spavanja između dnevnih aktivnosti i da se pridržavate tog rasporeda kako bi dijete steklo naviku spavanja po danu. Najavite mu spavanje ranije. Primjerice ako ide spavati poslije obroka u vrijeme ručka, prije tog obroka mu možete reći da sada ide jesti, a poslije ide spavati. Neka spavanje bude pozitivna aktivost, poput vremena za odmor, zajedničko opuštanje, pričanje i čitanje priča i slično. Kad uđete u rutinu spavanja i sin bude odmorniji, bit će Vam lakše uspavati ga jer je odmornijem djetetu lakše zaspati, nego umornom i napetom.




01
02
03
04
05
06
07
08
09
10
11
12
13
14
Powered by Hoola.